Piše:Vlado Marušić

Nakon odluke Skupštine Grada Zagreba o zabrani korištenja starohrvatskog pozdrava ZDS (Za dom spremni), u kojoj većinu imaju direktne sluge sotone, gradonačelnik Tomislav Tomašević, pripadnici njegove sekte Možemo, SDP te ostali odnarođeni zastupnici u toj skupštini, konačno su sve karte bačene na stol.

Hrvatska se bez ikakvog pardona podijelila na dva bloka, premda ta dva bloka postoje u Hrvatskoj još od završetka Drugog svjetskog rata, nakon kojeg su pripadnici jednog bloka (zločinačkog komunističkog) u krvi zvijezde petokrake pobili preko 500.000 nevinih Hrvata : staraca, žena, djece, svećenika, časnih sestara dok su barem najmanje toliko pozatvarali u svojim zloglasnim kazamatima diljem zločinačke SFRJ, ili su mnogi zbog njihova terora bili prisiljeni napustiti svoja vjekovna ognjišta u treće zemlje, a ponajviše u prekooceanske.

Ovi iz prvog bloka učinili su te zločine prema pripadnicima drugog bloka, koji je stenjao, patio, molio Boga i čeznuo za slobodom, koja se dogodila stvaranjem suverene i samostalne RH koncem 1995. godine, u Domovinskom ratu.

Zanimljivo je istaknuti kako je ovaj prvi blok napao ovaj drugi blok 1941., 1945., 1991., dok se 1995. godine primirio i čekao svoju prigodu za napad na ovaj drugi blok, koji se počeo događati dolaskom na vlast stranke SDP i njihova mandatara Ivice Račana.

Premda je Domovinski rat u Hrvatskoj bio idealna prigoda ovom drugom, napaćenom bloku za obračun s prvim blokom odnosno s braniteljima i zagovarateljima krvave zvijezde petokrake, koja je uvijek ista, krvava i zločinačka, čisto oružje i oruđe u rukama sotone to se nije dogodilo zbog one čuvene Tuđmanove „pomirbe“, kada je rekao kako nije vrijeme da se Hrvati međusobno ubijaju jer su napadnuti s dvije strane: od srbo-četničkog agresora s jedne strane i muslimanskog agresora s druge. To je s jedne strane bilo opravdano u tim trenucima, no nije nikako opravdano taj koncept ostaviti i 1995. godine, što je konačno Hrvate, odnosno ovaj drugi blok, koštalo više no sve žrtve u Domovinskom ratu.

Te dugo očekivane, tisućljetne 1995. godine dogodilo se to da su sve poluge zakonodavne, izvršne, sudske, gospodarske, kulturne i svekolike druge scene u Hrvatskoj preuzeli preobučeni komunisti, koji su upravo tijekom Domovinskog rata preobukli košulje na kojima je bila krvava zvijezda petokraka u košulje na kojima je bila šahovnica.

U tu košulju preobukli su se svi oni koji su od 1945. do 1995. činili zločine nad nevinim Hrvatima na bilo koji način, a njihova djeca i unučad morali su nastaviti politiku svojih djedova i očeva jer su se dočepali stanova, kuća, zemljišta i kapitala koje su im u nasljedstvo ostavili oni koji su činili te zločine.

Oni jednostavno nisu mogli i ne mogu išta reći protiv zločina svojih očeva ili djedova jer bi time priznali njihove zločine, a samim time i to da žive u otetim i opljačkanim stanovima, kućama i poslovnim prostorima ljudi iz onog drugog bloka s početka ovog teksta.

Braneći ideologiju svojih djedova i očeva, oni brane i njihove zločine, a onaj tko brani nečije zločine čini veliki grijeh koji rađa druge, isto tako teške grijehe, koji se svaki dan množe u sve strašnijem obliku, od kojih treba izdvojiti abortus, legalizaciju istospolnih zajednica, usvajanje djece u te zajednice, napade na Domovinski rat i hrvatske branitelje, Svetu Katoličku i Apostolsku Crkvu u Hrvata, napade na molitelje na trgovima, napade na najvećeg živućeg hrvatskog glazbenika, branitelja i domoljuba Marka Perkovića Thompsona, te napade na sve ono što podsjeća ili asocira na Boga i Njegove zakone.

Zanimljivo je također istaknuti kako je ovaj drugi hrvatski, domoljubni blok pobijedio ovaj prvi u Domovinskom ratu, a ovaj prvi blok, pod perfidnom krinkom tzv. „antifašizma“, koji je u celofan umotani zločinački komunizam, terorizira ovaj drugi blok a sve zato što se 1995. godine nije završilo drugo poluvrijeme Domovinskog rata započeto 1991. godine.

Događanja u Splitu i Zagrebu, kada su se skupili pripadnici Torcide i BBB-a, kao i istinski branitelji i domoljubi, kako bi u mjesecu studenom, kada Hrvati oplakuju svoje žrtve iz Domovinskog rata u Vukovaru i Škabrnji te ostalim mjestima na kojima su stradali Hrvati, mirnim tonom zaustavili tzv. „kulturne manifestacije“ nekih KUD-ova iz Srbije, početak su onog dugo očekivanog drugog poluvremena Domovinskog rata, čiji početak mnogi istinski branitelji, hrvatski domoljubi, pa i moja malenkost, očekuju otvorenog srca i ustreptale duše.

Ono što mene kao autora ovog teksta tješi i istinski raduje jest euforija i ushićenje preko 700.000 mladih Hrvata i Hrvatica, potpomognutih istinskim hrvatskim braniteljima, na koncertima Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu i Sinju, a evo sada i na splitskoj Rivi, koji su svima rekli što žele i što misle.

Kako će to protumačiti pripadnici ovog prvog bloka, protiv kojeg će ovaj drugi blok vrlo brzo odigrati ovo dugo očekivano drugo poluvrijeme Domovinskog rata, ne zanima me nimalo.

A ne zanima me jer, po prirodi stvari, uvijek se mora završiti drugo poluvrijeme jer utakmica mora završiti ovako ili onako ali je najpravednije kada ona završi na terenu.

Vlado Marušić / Braniteljski portal.ba