Piše: Josip Milić
Najveći interes javnosti posljednjih dana izaziva pitanje koje se gotovo samo nametnulo – hoće li na mogućem dočeku hrvatske rukometne reprezentacije na Trgu bana Jelačića nastupiti Marko Perković Thompson. Iako je riječ o glazbeniku čije se pjesme redovito ori u svlačionicama hrvatskih sportaša nakon velikih pobjeda, dio zagrebačke političke scene ponaša se kao da je riječ o neugodnoj anomaliji, a ne o društvenoj činjenici.
Na izravno novinarsko pitanje o njegovu eventualnom nastupu, zagrebački gradonačelnik ostao je u sigurnoj zoni birokratskih fraza.
„Mi komuniciramo sa Savezom kao Gradska uprava. Kad bude detalja, komunicirat ćemo dalje i prema van“, ponovio je, izbjegavajući jasno reći ono što javnost već zna – da se iza kulisa vodi politička bitka oko glazbenika kojeg hrvatski reprezentativci godinama spontano biraju kao soundtrack svojih pobjeda.
Posebno je znakovito što se Marko Perković Thompson ne nameće „odozgo“, već dolazi „odozdo“ – iz svlačionica, autobusa i zajedništva sportaša koji bez kompleksa pjevaju njegove pjesme nakon osvojenih medalja. Upravo ta činjenica očito smeta dijelu političke ljevice, pa su pojedini gradski zastupnici iz redova SDP-a već unaprijed poručili kako Thompson, po njihovom mišljenju, ne bi trebao nastupiti na službenom gradskom dočeku.
Grad bez odluke, rasprava se zahuktava
Iz Gradske uprave zasad nema ni potvrde ni demantija o glazbenom programu, no sve upućuje na to da će se konačna odluka pokušati „razvodniti“ kroz dogovor sa Savezom i reprezentacijom, ovisno o ishodu natjecanja. Dok se rukometaši bore za medalju, u Zagrebu se već vodi rasprava koja s rukometom ima malo veze, a s ideologijom vrlo mnogo.
Rasprava se ubrzano preselila na društvene mreže, gdje se sve češće postavlja i posve logično pitanje: ako gradske vlasti u Zagrebu zaziru od onoga što reprezentativci sami slušaju i pjevaju u svlačionicama, treba li doček uopće biti u Zagrebu?
Nije slučajno da se sve češće spominje Split – grad u kojem domoljubna pjesma nije politički problem, već sastavni dio sportskog i narodnog identiteta. Grad u kojem se pobjede slave bez ideoloških filtera, a sportaši se ne dijele prema glazbenom ukusu.
Iz Grada Zagreba poručuju kako će javnost biti pravodobno obaviještena te da je fokus isključivo na sportskom rezultatu. No praksa posljednjih godina pokazuje da se u Zagrebu, pod aktualnom vlašću, sport često koristi kao kulisa, dok se u pozadini vodi borba protiv simbola koji ne odgovaraju uskom ideološkom krugu.
Ako se već ne poštuje volja sportaša i naroda, postavlja se pitanje – tko zapravo slavi pobjedu, a tko se boji pjesme?
Braniteljski.info