Piše: Vlado Marušić

Postoji ona stara, gotovo nepisana ljudska zapovijed: o pokojnima sve najbolje(De mortuis nil nisi bene). Kad čovjek ode s ovoga svijeta, kažu, treba zašutjeti o njegovim manama, oprostiti mu grijehe, zaboraviti ružne riječi i pamtiti ono dobro.

Ali što ako je pokojnik cijeli svoj javni život upravo riječima udarao po drugima? Što ako je svojim pisanjem namjerno provocirao, vrijeđao, ismijavao i otvarao rane društva koje je smatrao licemjernim, glupim ili zaostalim? Treba li onda i nama, nakon njegove smrti, biti zabranjeno reći što smo o njegovu djelu doista mislili? Što smo o njegovim izrečenim riječima mislili?

Pitanje je to koje mi se nameće nakon smrti Vedrane Rudan, jedne od najpoznatijih, ali istodobno i najkontroverznijih hrvatskih književnica i kolumnistica.

Neću se praviti da sam bio njezin čitatelj koji je s njom dijelio svjetonazor. Nisam. Naprotiv. Mnogi njezini tekstovi u meni su izazivali ljutnju, ogorčenje i nevjericu. Kao razvojačeni hrvatski branitelj iz borbenog sektora, domoljub, Hrvat i katolik, često sam imao osjećaj da njezina riječ ne traži razgovor nego sukob; ne pokušava razumjeti drugu stranu nego je želi poniziti. Njezina javna riječ bila je često gruba, vulgarna, opscena, morbidna, brutalna, uvredljiva, nepredvidljiva i namjerno provokativna.

Nije štedjela političare, Crkvu, branitelje, tradicionalne vrijednosti, hrvatski nacionalni osjećaj ni one koji su mislili drukčije od nje. Nije štedjela ništa a ni nikoga. Bila je osoba koja je, slikovito rečeno, uživala ulaziti tamo gdje drugi ne žele ni proviriti dok to mnogi nisu smjeli zbog neznanja , neki zbog straha od osude i stigmatizacije. I upravo zato ne mogu danas, nakon njezine smrti, napisati nekakav licemjerni nekrolog u kojem bih od nje napravio ono što nije bila. Ali isto tako ne želim učiniti ono što bi bilo još gore: pretvoriti njezin odlazak u priliku za mržnju. U priliku za privatnu mržnju prema njoj.

Jer htio ne htio smrt čovjeka ipak traži određenu šutnju.

Imala je ono što se ne može naučiti i tu dolazim do onoga što mi je možda najteže priznati.
Vedrana Rudan je znala pisati. I to vrlo dobro. Možemo se ne slagati s njezinim stavovima. Možemo odbacivati njezine političke i društvene poruke. Možemo biti zgroženi pojedinim njezinim riječima. Ali ne možemo ozbiljno osporiti da je imala izrazit spisateljski dar.

Bila je britka. Bila je lucidna. Znala je pogoditi riječju. Znala je od obične rečenice napraviti udarac. Znala je čitatelja naljutiti, nasmijati, šokirati i natjerati ga da razmišlja. Njezine su rečenice znale biti stilski dotjerane, ritmične, gotovo lirske, čak i onda kada su govorile jezikom koji je meni osobno bio neprihvatljiv.

Objavila je velik broj knjiga, među kojima su Uho, grlo, nož, Ljubav na posljednji pogled, Dabogda te majka rodila, Zašto psujem, Ples oko sunca i druge, a njezina su djela prevođena i prilagođavana za kazalište. Dakle, bilo bi nepošteno reći da nije bila književno vrijedna samo zato što se nismo slagali s njom. Ali književni talent i životni svjetonazor nisu ista stvar. Čovjek može biti izvrstan pisac, a da se ja ne slažem gotovo ni s jednom njegovom životnom porukom.

I upravo tu počinje moj problem s Vedranom Rudan. Bila je kao oštra sjekira, ali nakrivo nasađena
Njezin život i javno djelovanje meni sliče na jednu sjekiru od najboljeg, oštrog i nehrđajućeg čelika.
Takva se sjekira ne tupi lako. Može cijeloga života biti britka. Može presijecati debela debla. Može udarati snažno. Ali što vrijedi najbolji čelik ako je sjekira nakrivo nasađena? Takva sjekira ne udara tamo gdje treba. Ona siječe ukrivo. Umjesto da svojom snagom napravi koristan rez, ona promašuje, odbija se, udara u pogrešnom smjeru i ponekad može ozlijediti upravo onoga koji njome rukuje.

Takvom sam sjekirom doživljavao Vedraninu riječ.
Oštra – bez dvojbe.
Snažna – svakako.
Talentirana – neupitno.
Ali, po mojem mišljenju, nakrivo nasađena.

I možda je najveća tragedija takvog talenta upravo u tome što čovjek ima snagu kojom bi mogao napraviti mnogo dobra, ali tu snagu usmjerava prema ciljevima s kojima se duboko ne slažemo.

Nije mi bila bliska ni po vrijednostima Rudan je tijekom desetljeća javnog djelovanja zauzimala stavove koji su često bili na suprotnoj strani od mojih uvjerenja. Branila je vrijednosti i društvene skupine s kojima se ja ne slažem. Podržavala je prava LGBT osoba i često vrlo oštro napadala tradicionalni društveni i religijski pogled na obitelj i društvo. Kritizirala je hrvatski politički i nacionalni establishment, Crkvu i različite oblike domoljublja koje je smatrala licemjernima. Bila je izrazito kritična prema nacionalizmu i često je izazivala burne reakcije upravo tamo gdje su osjećaji ljudi bili najosjetljiviji.

Posebno mi je teško padalo kada bi se njezina riječ doticala hrvatskih branitelja. Jer ja znam što znači nositi rat na vlastitim leđima. Znam što znači biti u borbenom sektoru. I zato mi je teško slušati kada se prema braniteljima govori s omalovažavanjem ili kada se njihova žrtva promatra kroz političke naočale. Jednako tako, kao katoliku, teško mi je prihvatiti njezin odnos prema vjeri, Crkvi i ljudima koji javno svjedoče svoju vjeru. Vjernike koji mole po trgovima krunicu. Ali upravo zato što sam katolik, ne želim danas uzvratiti istom mjerom. Jer ako je netko cijeloga života griješio riječima, zašto bih ja nakon njegove smrti griješio svojim riječima?

Beograd i cjepivo

Sjećam se i njezina odlaska u Beograd na cijepljenje protiv COVID-a 2021. godine. Rudan je tada javno objašnjavala zašto se cijepila u Srbiji i branila svoj postupak. Mogu se s njezinim tadašnjim stavovima slagati ili ne slagati. Ali jednu stvar danas treba reći pošteno: ne postoji opće prihvaćen dokaz da je cjepivo bilo uzrok njezina raka, ali ja kao slobodan čovjek smijem izreći kako su danas diljem svijeta kod mnogih ljudi dijagnosticirani različiti oblici galopirajućeg, ubrzanog raka od kojih su u vrlo kratkom vremenu umrli. Poznato je također kako je njoj dijagnosticiran agresivni rak žučnih kanalića, a sama je javno govorila o tome kako se bolest širila unatoč liječenju.

Zato ne želim nakon njezine smrti iznositi tu pretpostavku kao činjenicu već isključivo kao uzročno-posljedične sveze smrti cijepljenih ljudi s agresivnim oblicima različitih vrsta raka što je već u stotinama tisuća slučajeva u svijetu dokazano i dokumentirano od strane neovisnih medicinskih stručnjaka.

Ipak, ne mogu zaboraviti ono što je govorila. Smrt ne briše nečije riječi. Ne briše ih ni meni. I zato ću i dalje imati pravo reći da su me pojedini njezini tekstovi duboko vrijeđali. Možda će netko reći: „Vlado, sada je mrtva, ostavi je na miru.“ I hoću. Neću je više napadati. Neću se naslađivati njezinom smrću. Neću govoriti ružne riječi o mrtvoj ženi. Ali također neću lagati i govoriti da sam odjednom postao njezin istomišljenik. Nisam. I neću biti. Jer o smrti ne odlučujemo mi.

Vedrana Rudan je sada otišla na put s kojega se nitko od nas ne vraća. Kamo?To više nije moje pitanje. To nije pitanje ni njezinih političkih protivnika, ni njezinih prijatelja, ni njezinih čitatelja. To je pitanje između nje i Nebeskog Oca. A Njegova je odluka u Njegovim rukama. I za nju. I za mene. I za svakoga od nas.

Mi ljudi previše često mislimo da znamo tko je dobar, a tko loš. Tko će biti spašen, a tko neće. Tko je zaslužio nebo, a tko pakao. A onda dođe smrt i podsjeti nas na ono što smo cijeli život znali, ali često zaboravljali:svi smo prolaznici. I branitelj i političar. I vjernik i nevjernik. I lijevi i desni. I Hrvat i Srbin.
I onaj koji je cijeli život pisao protiv mene i onaj koji je cijeli život stajao uz mene. Na kraju svi stojimo pred istim Sudcem.

O pokojnima sve najbolje?

Pa, zaslužuje li Vedrana Rudan danas da o njoj kažemo sve najbolje? Ne znam. Možda ne. Jer ne možemo prepravljati njezin život samo zato što je završio. Ali možemo učiniti nešto drugo. Možemo biti bolji od svojih međusobnih svađa. Možemo priznati protivniku ono što je imao dobro. Ja danas pokojnoj Vedrani Rudan priznajem ono što joj nitko ne može oduzeti: imala je talent. Imala je hrabrost. Imala je britko pero. Imala je sposobnost izraziti misao na način koji je malo tko mogao ponoviti. I imala je nevjerojatnu sposobnost izazvati reakciju. Samo se ja duboko ne slažem s tim kamo je to svoje pero često usmjeravala.

Zato ću svoju misao završiti onako kako sam je i započeo : slikom sjekire. Bila je to sjekira od izvrsnog čelika. Oštra. Nehrđajuća. Moćna. Ali, po mom mišljenju, cijeloga života nakrivo nasađena. Sjekla je mnogo toga što ja ne bih sjekao. Udarala je u ljude koje ja ne bih udarao. A na kraju je, kao i svaki čovjek, došla do granice preko koje nijedna riječ, nijedan roman, nijedna kolumna i nijedna sjekira ne mogu prijeći. Do smrti. I zato sada spuštam sjekiru. Ne zato što sam promijenio mišljenje o njezinu djelu. Nego zato što je smrt trenutak u kojem čovjek treba pokazati kakav je on sam.

Pokojnoj Vedrani Rudan želim pokoj duši. A kamo je otputovala neka o tome odluči Onaj koji jedini ima pravo na posljednju riječ. Jer ja vjerujem da čovjek i na drugom svijetu nastavlja svoj put pred Bogom, i to upravo onakav kakvim je hodao na ovom svijetu. Kakav put čeka Vedranu Rudan? To više nije naša stvar. To je između pokojne Vedrane Rudan i Nebeskog Oca.

Pokoj joj duši pa taman da ona u postojanje duše za života nije vjerovala.

Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba