Piše:Vlado Marušić
U Hercegovini, od davnina, postoji nepisano pravilo: članovi uže obitelji , osobito majke i supruge nakon smrti djeteta ili muža nose crninu. Ponekad godinu dana, a nerijetko i cijeli život. Kaže se da „ruše “, kako to naš narod slikovito izražava, i time iskazuju žalost. Nema iznimke, pa se crnina nosi i ljeti, pod nesnosnim hercegovačkim vrućinama. Ali nije to samo odjeća , to je znak duboke boli, tihe tuge i trajne vjernosti onima kojih više nema.
Mnogi će se upitati: zašto spominjati crninu na početku jednog ovakvog teksta?
Zato što se crna boja u hrvatskom narodu nosi i onda kada više nema tko plakati, i onda kada službeni povijesni zapisi šute, brišu ili iskrivljuju istinu. Crna boja je tiha sjena svih onih koji su pali, bez glasa, bez groba, bez pravde.
Hrvati su nakon završetka Drugog svjetskog rata doživjeli tragediju razmjera koje današnji čovjek teško može pojmiti. Komunistički partizani, sluge tame, provodili su krvavi naum da izbrišu hrvatski narod s lica zemlje. Na Križnom putu i nakon njega, do samog početka Domovinskog rata, u stravičnim progonima i egzekucijama nestalo je više od 500.000 nevinih ljudi: branitelja, ustaša, domobrana, svećenika, časnih sestara, žena i djece. Još toliko ih je zatvoreno i mučeno u zloglasnim komunističkim kazamatima diljem bivše Jugoslavije. Mnogi od njih nikada nisu izišli iz tih tamnica , ostali su ondje, sahranjeni u tišini, zaboravljeni od svijeta, ali ne i od Boga.
Oni koji su uspjeli pobjeći u slobodni svijet nosili su svoj križ daleko od domovine, no ni ondje nisu bili sigurni. Mnoge je i tamo dohvatila ruka mržnje.
Njihov jedini “zločin”? Ljubav prema svome narodu i vjera u Boga. Ništa više.
Sanjali su NDH , neovisnu državu Hrvatsku,– ne kao zločinački projekt kako joj žele prilijepiti oni koji ne znaju ili ne žele znati, nego kao domovinu gdje će moći živjeti slobodno, dostojanstveno i po Božjim zakonima. Sanjali su zemlju gdje se za vjeru i dom ne gine u tišini, već se za njih živi i stvara.
No, taj san je ugušen– nasilno, okrutno, bez milosti. Zajedno s tim snom, zabranjeno je i sve ono što ga je simboliziralo: grb, zastava, pjesma, a osobito crna boja. Boju hrvatskog otpora, boju hrvatske patnje i boju hrvatskog prkosa zamijenila je krvava crvena, simbol ideologije koja i danas, iako poražena u veličanstvenim VRO-ima Domovinskog rata, još uvijek ima svoj eho u medijima, institucijama i mentalitetu poraženih, ali ne i pokajanih.
I premda se crna boja i danas napada, stigmatizira, proglašava znakom ekstremizma , ona nikada nije iščezla iz srca hrvatskog naroda. Jer crna u ovom kontekstu nije boja mraka, već boja sjećanja, boja istine i pravde. Crna boja je, za nas, boja tišine koja viče.
To je boja onih koji znaju što znači izgubiti, a ipak ne klonuti. Boja onih koji znaju da istina često ide u crnini, jer joj je bijelo previše blještavo za svijet pun nepravde.
Paradoksalno, hrvatski narod nosi crnu boju s ponosom. Simbolizira ona i žalost i prkos, ali i pobjedu. Pobjedu nad onima koji su ju pokušali izbrisati, zabraniti i zaboraviti.
Upravo jučer, na veličanstvenom koncertu Marka Perkovića Thompsona u Sinju, dogodio se trenutak koji svjedoči o tome. Više od 300.000 ljudi , a njih najmanje 150.000 ostalo je zaglavljeno u nepreglednim kolonama i nije ni stiglo do hipodroma došlo je iz svih krajeva Hrvatske i dijaspore. I nosili su crnu boju. U tišini. Bez psovke, bez galame, bez mržnje. Preko 90% ljudi nosilo je crne majice s obilježjima HOS-a i imenom M.P. Thompsona. I staro i mlado. Nisu tugovali, nisu rušili. Oni su slavili. Slavlje pobjede, slavlje opstanka, slavlje vjere i zajedništva.
Oni koji ne razumiju, neka pokušaju. A oni koji ne žele razumjeti neće im pomoći ni svi mediji svijeta koji se svakim koncertom trude naći “radioaktivne čestice” u svakom Thompsonovom stihu, u svakom pokretu publike. No, sve im to pada u vodu čim zasviraju prvi taktovi njegovih pjesama jer to nisu stihovi koji pripadaju ovom svijetu.
Ono što Thompson predstavlja nije politička poruka, nije ideologija. To je duhovna iskra. To je onaj šapat duše koji kaže: „Ima nas još. I nećemo šutjeti.“
A kad čovjek vjeruje više ne treba gledati.
Jer vjera ne traži dokaze. Ona gori, čak i kad svijet oko nje pokušava sve ugasiti.
Vlado Marušić / Braniteljski portal.ba