Piše:Vlado Marušić
Postoji li išta bolnije, nepravednije i ponižavajuće od spoznaje da se u jednoj zemlji za milijune konvertibilnih maraka mogu otvarati vrata sumnjama, pogodovanjima i netransparentnom trošenju javnog novca, dok se istodobno za čovjeka koji je u najtežim danima branio svoj narod, svoj dom i svoju državu govori kako je i 1,50 KM za svaki mjesec proveden u ratu , prevelik teret za proračun, kao i plaćanje razlike tzv“egzistencijalne novčane naknade za razvojačene branitelje koji je primaju iz federalnog proračuna da bi je dobivali iz županijskog proračuna jer je tu u višem novčanom iznosu?
To pitanje danas ne smije ostati prešućeno.
Ovoga puta povod su događaji koji su posljednjih dana snažno odjeknuli u Širokom Brijegu i Grudama, vezani uz odvoz komunalnog otpada i poslovanje s privatnim prijevoznikom, poduzećem Gram-Trans d.o.o.Široki Brijeg, u vlasništvu Ferde Galića iz Širokog Brijega. Prema javno dostupnim navodima, u tim poslovima pojavila su se pitanja vezana uz način ugovaranja, javne nabave, transparentnost i trošenje proračunskih sredstava.
Posebnu težinu svemu daje činjenica da je federalna revizija poslovanje Grada Širokog Brijega ocijenila vrlo kritički, pri čemu je izvješće označeno kao „konfuzno“ i nedorečeno. Ali budimo potpuno jasni: nitko se ne smije proglasiti krivim prije nego što mu krivnju pravomoćno utvrdi nadležni sud. To vrijedi za svakog čovjeka, bez obzira na njegovo ime, političku funkciju, stranačku pripadnost ili društveni položaj. Međutim, jednako tako vrijedi i nešto drugo:
Kada se pojavi osnovana sumnja u moguće nezakonito ili netransparentno raspolaganje javnim novcem, građani imaju pravo tražiti odgovore. I to pravo nitko nema pravo oduzeti građanima. Jer javni novac nije ničije privatno vlasništvo. To je novac građana. To je novac čovjeka koji radi za 1.000 ili 1.200 KM mjesečno. To je novac umirovljenika koji broji svaku marku. To je novac majke koja plaća školske knjige svojoj djeci. To je novac branitelja koji je svoje zdravlje i mladost ostavio po rovovima, a danas od države traži tek ono što mu pripada.
I upravo zato dolazimo do onih nevjerojatnih 1,50 KM po mjesecu provedenom u Domovinskom ratu za taj njihov usvojeni tzv“braniteljski dodatak.“Taj takozvani braniteljski dodatak usvojen je u oba doma Parlamenta Federacije BiH, a za njega su glasovali zastupnici različitih nacionalnih i političkih pripadnosti. I hrvatski i muslimanski zastupnici u oba doma Parlamenta FBiH. Ako je država, odnosno Federacija BiH, pronašla način da milijunima KM raspolaže kroz različite projekte, ugovore i javne poslove, onda se postavlja jednostavno pitanje: Kako je moguće da je za čovjeka koji je branio ovu zemlju previše izdvojiti 1,50 KM za svaki mjesec njegova ratnog puta?
Zamislimo samo jednu hipotetsku računicu.
Ako bi se, primjerice, pokazalo da je od nekoliko milijuna KM u nekom konkretnom slučaju čak 10 posto bilo nezakonito utrošeno ili završilo tamo gdje nije smjelo završiti, govorili bismo o iznosu od 200.000 do 300.000 KM. Naravno, to nije tvrdnja da se takvo što dogodilo u ovom slučaju. To mora utvrditi istraga i, eventualno, sud. Ali upravo ta hipotetska računica pokazuje razmjere problema.
Jer za 200.000 ili 300.000 KM moglo bi se pomoći velikom broju istinskih razvojačenih branitelja borbenog sektora koji danas nemaju gotovo nikakva prava iz Domovinskog rata.
Koliko bi se branitelja moglo zbrinuti? Koliko bi se obitelji moglo pomoći? Koliko bi se godina moglo isplaćivati tih mizernih 1,50 KM? I zato ovo više nije samo pitanje jedne stranke, jednog grada, jednog poduzeća ili jednog ugovora. Ovo je pitanje morala jednog društva. Ako isti obrazac primijenimo na javni sektor, gospodarstvo, kulturu, komunalne poslove, različite natječaje, subvencije, pogodovanja i javne ugovore, čovjek se mora zapitati: Koliko se javnog novca godišnje izgubi kroz netransparentnost, loše upravljanje, pogodovanja i moguće zlouporabe?
A onda dolazimo do najvažnijeg pitanja:
Zašto uvijek nema dovoljno novca za običnog čovjeka?
Zašto nema dovoljno za branitelja?
Zašto nema dovoljno za bolesnika?
Zašto nema dovoljno za umirovljenika?
Zašto nema dovoljno za mlade?
Zašto nema dovoljno za radnika?
A istodobno se u nekim poslovima javnim novcem raspolaže kao da je riječ o nečijoj privatnoj imovini? To je pitanje na koje političke elite moraju dati odgovor. I nije problem samo u jednoj političkoj stranci. Problem nastaje kada se razvije politički mentalitet u kojemu je važnija stranačka iskaznica od sposobnosti, podobnost od poštenja, veza od zakona, a osobni interes od javnog dobra. Takav sustav ne uništava samo novac. On uništava povjerenje. A kada građanin izgubi povjerenje u institucije, tada počinje propadati i sama država. Posebno je tragično kada se takav mentalitet ukorijeni upravo na prostorima za koje su hrvatski branitelji dali svoje živote, zdravlje i mladost. Domovinski rat nije vođen zato da bi nakon rata neki pojedinci dobili privilegiju raspolagati javnim novcem.
Nije vođen zato da bi se jedni obogatili, a drugi koji su ga branili danas molili za mrvice.
Nije vođen zato da bi branitelj nakon svega pitao: „Jesam li se ja za ovo borio?“ Borili smo se za državu u kojoj će vrijediti zakon. Za društvo u kojemu će pošten čovjek moći živjeti od svoga rada.
Za sustav u kojemu će javni novac biti svetinja. Za Hrvatsku i hrvatske prostore u kojima će se cijeniti čovjek, a ne njegova politička podobnost. Zato je potrebno promijeniti političku kulturu. I to temeljito. Bez obzira tko je na vlasti. Bez obzira iz koje je stranke. Bez obzira je li Hrvat, Musliman-Bošnjak ili Srbin. Za javni novac mora vrijediti jedno pravilo: svaki potrošeni fening mora biti moguće objasniti građaninu. A za svaku sumnju mora postojati mogućnost neovisne provjere.
Ako nema krivnje neka se to jasno dokaže i neka se ljudima vrati čast. Ako postoji odgovornost , neka institucije rade svoj posao i neka odgovorni odgovaraju. To je pravna država. Sve drugo je politička močvara. A upravo iz takve močvare moramo izaći. Jer ne možemo govoriti mladima da ostanu, a istodobno im pokazivati da se najviše isplati imati vezu. Ne možemo govoriti braniteljima da su temelj društva, a onda im računati svaku marku. Ne možemo govoriti o domoljublju, a istodobno šutjeti kada se pojavi sumnja u raspolaganje javnim novcem. Domoljublje nije samo nositi zastavu. Domoljublje je čuvati ono što su branitelji krvlju obranili. A među tim svetinjama je i javni novac hrvatskog čovjeka.
Na kraju želim ispričati jednu priču koju sam čuo kao ilustraciju vremena i sustava u kojem živimo.
Jedan bivši ministar financija u Federaciji BiH, kojemu neću reći ime kako bih ga privatno zaštitio navodno je pred užim krugom svojih prijatelja ispričao kako je, nakon što je stupio na dužnost, potpisivao naloge za isplatu dobavljačima koji su uredno izvršili svoje obveze prema ministarstvu.
A onda su ga neki od njih, nakon što bi im novac sjeo na račun, navodno nazvali i pitali:
„Koliki je vaš procenat?“
Ako je ta priča točna, onda ona govori više od stotinu političkih govora. Jer čovjek koji pošteno radi svoj posao ne očekuje postotak za ono što mu je zakonska dužnost. A onaj koji ga pita za postotak očito je već prihvatio da je takav sustav normalan. I upravo tu počinje prava tragedija. Ne kada netko ponudi novac. Nego kada društvo dođe u stanje da se čovjeku koji ga odbije čude. Zato nam danas ne trebaju velike riječi. Treba nam moralni zaokret. Treba nam država u kojoj će se više cijeniti jedan pošten branitelj nego deset političkih veza. Treba nam sustav u kojemu će 1,50 KM za branitelja biti pitanje časti, a ne pitanje računovodstva.
I treba nam vlast koja će znati da je svaka marka javnog novca , tuđa marka koju joj je narod povjerio na upravljanje. Jer milijuni mogu nestati u papirima, ugovorima i proračunskim stavkama. Ali ljudsko dostojanstvo ne može. A branitelj koji je jednom branio svoju zemlju ima pravo očekivati da je danas od iste te zemlje ne mora ponovno braniti , ovaj put od onih koji bi trebali čuvati njezine institucije. Netko može raspolagati milijunima, ali branitelju je previše dati 1,50 KM po mjesecu rata? Ako je to naša stvarnost, onda problem nije u novcu. Problem je u vrijednostima. A narod koji izgubi svoje vrijednosti teško može sačuvati svoju budućnost.
Na kraju puštamo jedan video u kojemu širokobriješka legenda pokojni Mirko Rotim-Mirkec nazivamo lokalne političare lopovima:”Lopovi gori ste od partizana!”
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba