Piše:Vlado Marušić
Dočeci Nove 2026. godine, umjesto da budu tek trenutak radosti i nade, otvorili su staro pitanje koje se uporno vraća poput tihe sjene: tko smo mi, a tko su oni i zašto se ta granica danas tako lako briše, barem na pozornicama i trgovima?
Zagreb, Trg bana Jelačića – Dubioza kolektiv. Sarajevo – Jelena Rozga. Dubrovnik – Dino Merlin. Mostar – Saša Matić. Ljubuški – Željko Samardžić. Popis se nastavlja, a slika je jasna: glazbene i „muzičke“ pozornice ispreplele su se na prostorima gdje žive Hrvati, Srbi i Muslimani ili Bošnjaci kako im drago. Mladi bez napora znaju stihove „njihovih“ i „naših“ pjesama; plješću, pjevaju, snimaju, dijele. I netko će iz toga olako izvući zaključak kako više nije važno tko je tko , kao da povijest može stati u refren, a sjećanje u nekoliko taktova. Kao da se prolivena krv ,uništene mladosti, planovi i ideali sagorjeli u vatri mržnje tako lako mogu zaboraviti.,
No, postoji i druga strana te priče. Ona koja ne stane u kadar, ne čuje se u prijenosu uživo i ne stane u objavu na društvenim mrežama. To je strana onih koji se sjećaju Domovinskog rata ne kao lekcije iz udžbenika, nego kao vlastite kože, vlastite krvi, vlastitih suza. Za mnoge hrvatske branitelje rat nije bio teorija, već učenje kroz praksu, nužna obrana doma, obitelji i ognjišta. I zato pitanje „naši i vaši“ nije provokacija, nego rana.
Kada se danas, u miru, bez razmišljanja brišu granice identiteta i iskustva, nameće se narativ kako smo „svi jedno“, kako je nekadašnja zajednička država bila dobra, a rat nepotreban. Taj narativ zvuči ugodno, ali je opasan ako preskače istinu i odgovornost. Pomirenje bez istine nije pomirenje; zaborav bez pravde nije mir.
Zar je doista bilo nemoguće da hrvatski izvođači nastupaju u hrvatskim sredinama, srpski u srpskim, muslimansko-bošnjački u muslimansko bošnjačkim bez zabrana, ali i bez nametanja? Zar doista nemamo dovoljno vlastitih glazbenika, svih žanrova i generacija, da ispune trgove i dvorane od 7 do 77 godina? Pita li se itko kako se osjeća branitelj koji gleda kako se mirnodopski prostor osvaja onim što u ratu nije moglo? S onom vrstom istočnjačke kulture nesvojstvene hrvatskoj kulturi i njenim prostorima?
A djeca , čija su to djeca? Djeca obitelji koje su zaboravile razgovarati i njegovati hrvatske tradicionalne, vjerske i kulturne vrednote. Djeca škola koje su prestale učiti razliku između kulture razmjene i kulture zaborava. Djeca društva koje se boji reći kako identitet nije mržnja, nego odgovornost. I možda djeca Crkve koja nije uvijek dovoljno jasno i pravodobno upozorila da sloboda ne znači beznađe, a otvorenost ne znači samo poništavanje.
Ovdje nije riječ o zabrani glazbe, nego o obrani smisla. Nije riječ o zatvaranju, nego o pamćenju. Jer ako sve postane isto, ako su „naši i vaši“ tek marketinška dosjetka, onda se gubi ono zbog čega su mnogi podnijeli najveću žrtvu.
Zato ovo nije poziv na razdor, nego vapaj za ravnotežom. Za kulturom koja poštuje drugoga, ali ne briše sebe. Za radošću koja ne vrijeđa sjećanje. Za mirom koji počiva na istini.
Bože, učini da sa svoje strane sačuvamo razboritost i snagu. Da prepoznamo razliku između glazbe koja spaja i zaborava koji razara. I da, u buci pozornica, ne izgubimo tihi, ali presudni glas savjesti.
Neka Nova 2026.godina krene s tim narativom.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba