Piše:Vlado Marušić
U vremenima kad se buka prodaje kao istina, a cinizam kao pamet, ostaju dvije tihe i nepobjedive snage koje nikad ne izdaju: molitva i ljubav. One ne galame, ne prijete i ne osvajaju ali pobjeđuju. I uvijek ostaju u zajedništvu duha i tijela.
Marko Perković Thompson to uporno ponavlja s pozornice: najprije molitva, pa ljubav. Prema Bogu, Domovini, obitelji, supruzi i djeci, prema braniteljima koji su nas zadužili više nego što se ikad može vratiti. I svaki put, čim se izgovori ta jednostavna istina, zlo se razbudi i raširi krake, pokušavajući nuditi toj molitvi i ljubavi. No uzalud. Ne može ništa ni pjesmi ni onima koji je slušaju srcem i primaju je k srcu.
Isto tako je i s mirnim moliteljima krunice po hrvatskim gradovima. Ne provociraju nikoga, a ipak su meta. Jer krunica, tiho i postojano, oko njih stvara neprobojni štit koji se ne probija vikom, ni mržnjom, bubnjanjem, ni razno-raznim performansima „tihih misa“kojima se pokušava relativizirati, obezvrijediti pa čak i povrijediti smisao i značaj molitve i onih koju je mole.
Jer ključ je u rukama onih koji mole. A tamo gdje je molitva, ondje se rađa i ljubav. A gdje je ljubav, ondje se rađa i život koji dobiva svoj puni smisao a zlo ostaje bez glasa i umukne.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba