Piše:Vlado Marušić
Dovoljno je da bilo koji hrvatski političar, general, intelektualac ili javni djelatnik u Bosni i Hercegovini izgovori jednu jedinu rečenicu o potrebi ustavne ravnopravnosti Hrvata, a osobito o mogućnosti treće teritorijalne jedinice, pa da se u dijelu bošnjačko-muslimanskog političkog i medijskog prostora dogodi kolektivni napadaj bijesa ili histerija koja graniči s ludilom.
Izjave političara, nastupi analitičara i tisuće komentara na društvenim mrežama redovito prelaze granice političke rasprave i dobrog ukusa. Umjesto argumenata, nude se etikete. Umjesto dijaloga, prijetnje. Umjesto razuma, ratna retorika. Umjesto mira-nemir. Sve to može provjeriti svatko tko otvori komentare na društvenim mrežama i portalima neovisno tko ih kontrolira jer je razvidno kako muslimnsko-bošnjački komentari dominiraju u svim tim komentarima iz čeka se dade zaključiti kako su Muslimani ili Hrvati jako aktivni na tim mrežama u tim komentarima koji se nižu tisućama ispod bilo koje mirne i legitimne izjave hrvatskog predstavnika.
Posebno je znakovito da Hrvati danas u toj retorici postaju veći “neprijatelji” od Srba, iako Srbi već imaju vlastitu teritorijalnu jedinicu i otvoreno govore o samoodređenju. Hrvati, s druge strane, ne traže ni secesiju ni razbijanje države, nego političko i teritorijalno uređenje unutar BiH u kojoj su apsolutna ili relativna većina. Upravo to, čini se, izaziva najveći strah.
Zašto? Zato što bi treća hrvatska teritorijalna jedinica razotkrila temeljnu istinu: problem BiH nije u Daytonu, nego u odbijanju jednog dijela političke elite da prihvati činjenicu da BiH nije ni bošnjačka ni bilo čija ekskluzivna država, nego zajednica triju konstitutivnih naroda.
Umjesto rasprave o funkcionalnosti države, o europskim standardima i o jednakopravnosti, javni prostor se puni prijetnjama ratom, pozivanjem na “obranu BiH sa svih strana” i stalnim prizivanjem sukoba. Pri tome se nikada jasno ne kaže od koga i zbog čega, kada Hrvati ne traže ništa više od onoga što drugima već pripada.
Posebno zabrinjava činjenica da se takva retorika normalizira. Prijetnje se relativiziraju, uvrede opravdavaju, a svaka hrvatska inicijativa proglašava se “agresijom”. Time se ne brani mir, nego se sustavno potkopava mogućnost suživota.
Bosna i Hercegovina ne može biti stabilna država ako se jedan narod trajno prikazuje kao remetilački faktor samo zato što traži svoja ustavna prava. Ne može ići prema Europskoj uniji ako se politička većina ponaša kao da je država njihovo vlasništvo, a ne zajednički okvir.
Treći entitet nije hereza a ni utopija. Nije prijetnja. On je za Muslimane ili Bošnkake zapravo distopija koju pokušavaju nametnuti Hrvatima kroz nesklad, nered,nepravdu, bol, potlačenost, a vrlo često i i kroz razne katastrofe i ona je zapravo sušta suprotnost utopiji. On je jedna od mogućih političkih tema o kojoj se mora razgovarati ako se želi funkcionalna država. Odbijanje svake rasprave o tome, uz istodobno huškanje javnosti, vodi samo dubljoj krizi koja se produbljuje sve više.
Ako netko doista želi mir i stabilnost BiH, onda mora prihvatiti dijalog, a ne galamu. Argumente, a ne prijetnje. Ravnopravnost, a ne dominaciju.
Sve ostalo nije obrana Bosne i Hercegovine to je put prema njezinoj trajnoj disfunkcionalnosti i njenom konačnom kraju.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba