Može li postojati pomirba među narodima u BiH i RH ukoliko se nitko u ime zločinaca iz tih naroda ne kaje za te zločine?

Piše: Vlado Marušić

Postoji li uopće pomirba bez istine?

Može li biti istinskoga suživota među narodima ako jedni od drugih traže da zaborave ono što se ne želi priznati? Može li se graditi budućnost ako se prošlost ne želi pogledati u oči? I može li među ljudima biti iskrenoga mira ako se nad grobovima nevinih još uvijek podižu zastave, pjevaju pjesme i slave oni koji su iza sebe ostavili krvave tragove?

Mislim da ne može. Pomirba nije zaborav. Pomirba nije brisanje povijesti. Pomirba nije izjednačavanje žrtve i zločinca. Pomirba počinje onda kada čovjek smogne snage izgovoriti ono najteže: „To je bilo zlo. To nije trebalo biti učinjeno. Žao mi je. Oprostite.“Bez tih riječi teško je očekivati da će rane nestati.

Na prostorima bivše Jugoslavije još uvijek živimo pod teškim teretom prošlosti. I nije problem samo u tome što su se zločini dogodili. Problem je što se mnogi od njih i danas pokušavaju opravdati, umanjiti ili čak pretvoriti u nešto čime se treba ponositi. Jedan od najupečatljivijih primjera jest Josip Broz Tito. Njegovo ime i danas za mnoge nije samo ime povijesne osobe nego gotovo religijski simbol. Njegova se slika nosi, njegove se parole uzvikuju, njegova se zvijezda petokraka ponovno ističe kao simbol nekakve „bolje prošlosti“.

A što je s onima koji su pod tom zvijezdom nestali?

Što je s ljudima koji su nakon završetka Drugoga svjetskog rata ubijeni bez suda? Što je s Bleiburgom i Križnim putem? Što je s masovnim grobnicama koje još uvijek svjedoče o vremenu kada je čovjek mogao biti osuđen samo zato što je pripadao pogrešnoj vojsci, obitelji, društvenom sloju ili političkom uvjerenju? Može li se od žrtava tražiti da budu tihe dok se nad njihovim grobovima veliča sustav koji ih je progutao? A onda dolazimo do devedesetih godina.

Ratko Mladić nije nikakav simbol slobode. Nije heroj. On je pravomoćno osuđeni ratni zločinac. Njegovi zločini nisu stvar političkog dojma ili nečijeg osobnog mišljenja. O njima postoje presude međunarodnih sudova, svjedočenja, dokumenti i brojni materijalni dokazi. Pa ipak, i danas postoje oni koji ga veličaju. I nije samo Mladić problem.

Na prostoru Bosne i Hercegovine postojali su zločini koje su počinili pripadnici različitih vojski i političkih struktura. Postojali su zločini nad Hrvatima, Bošnjacima i Srbima. Postojali su logori, progoni, ubojstva, silovanja, mučenja i uništavanja čitavih obitelji. Postojali su i najviši vojni i politički zapovjednici tzv. Armije BiH čija je odgovornost za pojedine zločine utvrđivana pred domaćim i međunarodnim sudovima. I kada govorimo o zločinima, ne smijemo imati dvostruke kriterije.

Ako je zločin zločin kada ga počini Srbin, onda je zločin zločin i kada ga počini Bošnjak.
Ako je zločin zločin kada ga počini Bošnjak, onda je zločin zločin i kada ga počini Hrvat.
A ako je zločin zločin kada ga počini Hrvat, onda mora biti zločin i kada ga počini Srbin.

Zločin nema nacionalnost. Zločin ima žrtvu i ima počinitelja. Upravo zato hrvatski narod ne treba bježati od činjenice da su i pojedinci iz njegovih redova počinili zločine. Tko je počinio zločin, za njega treba odgovarati. Ali odgovornost mora biti osobna, individualna i utemeljena na dokazima. Nitko ne smije biti proglašen krivim samo zato što pripada jednom narodu. To bi moralo vrijediti za sve. I upravo tu dolazimo do pitanja koje desetljećima ostaje bolno: je li pravda prema svim žrtvama bila jednaka?

Mnogi Hrvati smatraju da nije.

Posebno ih boli činjenica da su pojedinci osuđivani temeljem koncepata zapovjedne odgovornosti koje dio hrvatske javnosti i danas smatra preširoko primijenjenima, dok su istodobno neki drugi, za koje postoje ozbiljne optužbe i svjedočenja o odgovornosti za zločine nad Hrvatima, ostali izvan dosega pravde. O tome treba govoriti. Ne zbog mržnje. Ne zbog osvete. Nego upravo zbog pomirbe.
Jer selektivna pravda nije pravda, a nepravda prema jednoj žrtvi ne može biti temelj mira za sve ostale.

Hrvatski narod kroz svoju povijest često je bio narod koji se borio za opstanak na prostorima na kojima stoljećima živi. To, međutim, ne znači da među Hrvatima nije bilo pojedinaca koji su počinili zločine. Bilo ih je. I za svaki takav zločin treba imati snage reći: kriv je onaj tko ga je počinio. Ali isto tako treba imati snage reći i ovo: Ne možete cijeli jedan narod pretvoriti u zločinca zato što su pojedinci iz toga naroda počinili zločine. Isto pravilo mora vrijediti za Srbe i Bošnjake. Nitko ne smije biti kolektivno kriv. Ali nitko ne smije biti ni kolektivno zaštićen od istine.

Najveća prepreka pomirbi upravo je to što se još uvijek pokušava pronaći „naš“ zločinac koji je heroj i „njihov“ zločinac koji je monstrum. A istina je mnogo jednostavnija i mnogo bolnija: Naš zločinac nije manje zločinac zato što je naš. To vrijedi za svakoga. Ako netko danas veliča Ratka Mladića, on ne vrijeđa samo Hrvate ili Bošnjake. On vrijeđa i srpske žrtve koje su bile protiv njegove politike. Ako netko veliča zločince iz redova Armije BiH, on ne vrijeđa samo Hrvate. On vrijeđa i sve Bošnjake koji su tijekom rata ostali ljudi unatoč strahu, mržnji i nasilju.

Ako netko veliča zločince iz hrvatskih redova, on ne vrijeđa samo druge narode. On vrijeđa i vlastiti hrvatski narod i sve hrvatske žrtve koje su izgubile svoje najmilije. A posebno je bolno kada se ponovno veliča crvena petokraka pod kojom su počinjeni brojni zločini i kada se istodobno ismijavaju ljudi koji su pod tom istom simbolikom izgubili svoje očeve, majke, braću i sestre.

Kako od toga napraviti pomirbu?

Kako djetetu čiji je djed nestao na Križnom putu objasniti da treba slaviti simbol pod kojim je njegov djed stradao? Kako obitelji žrtava Srebrenice objasniti da trebaju zaboraviti dok se Mladić slavi? Kako hrvatskim obiteljima koje su izgubile svoje najmilije u ratu u BiH objasniti da trebaju prijeći preko zločina ako se zločinci ili njihovi simboli i danas veličaju? Ne možemo graditi budućnost tako da od žrtava tražimo da šute, a od onih koji veličaju zločince da nastave slaviti. To nije pomirba. To je samo odgođena nova svađa s prošlošću. Pomirba će početi tek onda kada svatko bude imao snage pogledati prema vlastitom dvorištu.

Kada Srbin kaže: „Mladić je bio ratni zločinac i njegovi zločini nemaju nikakvo opravdanje.“
Kada Bošnjak kaže: „I zločini počinjeni u ime mog naroda bili su zločini i žrtve tih zločina zaslužuju istinu i pravdu.“
Kada Hrvat kaže: „Ako je Hrvat počinio zločin, mora za njega odgovarati, bez obzira na to koliko je bio velik ili važan.“
I kada svi zajedno kažemo: „Žrtva je žrtva, bez obzira na njezino ime, vjeru i nacionalnost.“ Tada možemo početi razgovarati o pomirbi. Ne prije. Jer pomirba bez pokajanja često postaje samo nova riječ za zaborav. A zaborav bez pravde postaje sjeme nove mržnje. Naša djeca ne trebaju naslijediti naše mržnje. Ne trebaju nositi tuđe odore, tuđe puške i tuđe zastave. Ali moraju znati istinu o onome što se dogodilo.

Ne možemo mladim generacijama ostaviti samo grobove, podjele i međusobne optužbe. Moramo im ostaviti nešto mnogo vrjednije : istinu bez mržnje i sjećanje bez osvete. Zato nije dovoljno reći: „Idemo dalje.“ Ne možemo dalje dok prošlost stalno izlazi pred nas. Ne možemo dalje dok se zločinci pretvaraju u heroje. Ne možemo dalje dok se žrtvama govori da su same krive za svoju tragediju. Ne možemo dalje dok jedni traže da se pamte njihove žrtve, a zaboravljaju žrtve drugih. I ne možemo dalje dok se nad grobovima jednih polažu vijenci, a nad grobovima drugih gaze uspomene.

Pomirba ne traži da zaboravimo. Pomirba traži da konačno zapamtimo na pravi način. Da zapamtimo svakog nevinog čovjeka. Da osudimo svaki zločin. Da ne tražimo opravdanje za „svoje“. Da ne mrzimo „tuđe“. I da konačno shvatimo kako nijedan narod nije rođen kao zločinački narod, ali ni jedan narod ne smije svoje zločince pretvarati u svece. Možda je upravo to jedini put kojim možemo izaći iz ove povijesne jame u kojoj se već desetljećima gušimo.

Jame u kojoj se susreću naše mrtve prošlosti, naše neizgovorene istine i naše naslijeđene mržnje. Iz te jame nećemo izaći tako što ćemo jedni druge gurati dublje. Izaći ćemo tek kada jedni drugima pružimo ruku , ali ruku koja ne skriva krv. Ruku koja priznaje istinu. Ruku koja ne opravdava zločin. Ruku koja poštuje svaku nevinu žrtvu. I možda će tada, nakon svih ovih desetljeća, naša djeca moći živjeti u zemlji u kojoj Hrvat neće morati strahovati od Srbina, Srbin od Hrvata, a Bošnjak od Hrvata ili Srbina.

Tada ćemo možda prvi put moći reći da smo iz prošlosti nešto naučili. Jer prava pomirba ne počinje oprostom zločincu. Ona počinje poštovanjem prema žrtvi. A oprost, ako ga ikada bude, može doći tek nakon istine, priznanja, kajanja i pravde. Sve drugo samo je privid mira. A ispod tog privida i dalje će tinjati ista vatra. I čekati neku novu generaciju da je ponovno zapali.

Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba