Znaš, ljubavi… nije lako voljeti čovjeka koji je toliko puta bio na granici između života i smrti, između imati i ne imati, između  dobra i zla, između ljubavi i mržnje . Nije lako voljeti onoga koji je gitaru od jednog ratnog terena do drugoga znao zamijeniti puškom, a pjesmu stisnuti zubima i suzom koja se ne smije vidjeti. Nije lako voljeti onoga koji je iz rovova sanjao dom, a iz rana svog rova pjevao o ljubavi koja je umirala u njegovim snovima.

A ti si voljela. I kad sam šutio, ti si me čula. I kad sam bježao u glazbu kako bih  zaboravio krv i dim, ti si me čekala s našim sinom. Ponajprije u Makarskoj rivijeri u izbjeglištvu sa sinom od jedne godine u naručju, u onim rijetkim ratnim danima 92 godine kad si satima gledala u pravcu Jadranske magistrale gdje ću se pojaviti s američkim rancem prepunim konzervi i slatkiša koje sam uštedio na prvoj crti bojišnice, (ne pitaj me kako), za vas jer su vam bile dodijale svakodnevne makarone i tjestenina na kojim si Bogu zahvaljivala kao i druge izbjeglice smještene u tim hotelima, jer si  naučila  oduvijek na malo.  

Čekala si mi i onda kad sam okačio vojnu odoru u ormare koje više ne otvaram  jer će me svaki put ukoliko ih otvorim opet raniti svojom snagom kojoj se ne mogu othrvati.

Čekala si me I kad sam s večeri svirao umjesto da govorim, no, svejedno ti si me razumjela. Jer ti si bila moj oslonac kad je sve oko mene pucalo : i zemlja, i nebo, i ljudi. I ponos i strah, nagon za ubijanjem i razbijanjem u vremenima nepravde u miru koja je dosta puta bila teža i pokvarenija od one u ratu.

Tvoj rođendan danas nije samo slavlje tvog života. To je dan kad se ja sklanjam pod tvoje srce, koje me grijalo kad sam drhtao, koje me liječilo kad su me rane pekle jače nego barut. Danas ti zahvaljujem što si ostala kraj mene, i kad sam se vraćao iz rata šutljiviji, zatvoreniji, možda i hladniji… Kad je pogled moga srca zurio u prazno ti nisi bježala. Prigrlila si i ono što mnoge ne bi. I sve moje tišine pretvarala si u melodiju. Sve moje lomove liječila si osmijehom, a lomova je bilo, i to ne samo onih fizičkih već i onih bolnijih, nutarnjih.

Nije lako, moja draga, voljeti branitelja. A još manje muzikanta. Previše rana, previše snova, previše tuge i previše pjesme. Ali ti si sve to spojila u ljubav koja traje. Ti si moj dom poslije rata. Moj mir i moje utočište poslije oluje. Ti si ona pjesma koju nisam znao napisati, ali sam je cijeli život nosio u srcu.

Ti si ona žena koja si bila točka na i svih mojih dotadašnjih ljubavi i iskustava mog života.

Zato ti na ovaj tvoj dan kažem: hvala ti, ljubavi moja. Hvala što si me voljela kad nisam znao voljeti sebe. Hvala što si vjerovala kad sam ja sumnjao. Hvala ti što si bila i ostala uz mene, uz našeg sina koji je ona istinska najčvršća spona koja nas je vezala do našeg kraja, jer zbog tebe i njega   ja još uvijek vjerujem u dobro, u ljepotu, i u ljubav koja ne zna za kraj.

Sretan ti rođendan ljubavi!

Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba