Piše:Vlado Marušić
„Udar nađe iskru u kamenu,
bez njega bi u kam očajala.“
Te Njegoševe riječi, izgovorene davno prije našega vremena, danas zvuče kao da su napisane upravo za Marka Perkovića Thompsona. Jer Thompson nije samo pjevač. On je udar. On je iskra. On je ono što razbija okamenjenu šutnju, ono što budi narod kad se čini da je sve otupjelo, umorno i predano.
Tko je sinoć, 27. prosinca 2025. godine, bio u Zagrebu zna. Zna kakva se euforija razlila među tisućama ljudi. Zna kakva se strast, kakva se ljubav prema domovini i kakva se nada rađa na Thompsonovim koncertima. To nisu obični koncerti. To su susreti naroda sa samim sobom. To su trenuci u kojima se brišu godine razočaranja, poniženja i sustavnog omalovažavanja svega što nosi hrvatsko ime.
A upravo takav koncert pun naboja, emocije i zajedništva i čiste ljubavi bio je potvrda onoga što mnogi ne žele priznati: Thompson vraća ljudima dostojanstvo. Vraća im osjećaj da nisu sami, da nisu ludi što vole Hrvatsku, da nije grijeh poštovati žrtvu branitelja, da nije sramota zapjevati o vjeri, obitelji i narodu. Da nije griejh voljeti te svetinje.
I baš zato je smetnja.
Jer dok Zagrebom, bez ikakvih zapreka, nastupaju oni koji su Hrvatsku blatili, ponižavali i ismijavali od „Jugoslovenke“ do turbo-folk zvijezda srpske cajkaške scene koje pune dvorane po pet puta Marku Perkoviću Thompsonu se zabranjuje nastup. Danas, 28. prosinca, nije mu dopušteno stati pred svoj narod. Ne zato što krši zakon, nego zato što ne odgovara ideološkoj slici aktualne vlasti.
Gradonačelnik Tomašević, zajedno s političkom platformom Možemo i starim, dobro poznatim ostacima jugokomunističke matrice utjelovljene u SDP-u, pokazuje kontinuitet jedne iste politike: politike koja sumnjiči branitelje, relativizira Domovinski rat i sustavno gura u stranu sve što podsjeća na hrvatsku pobjedu i žrtvu.
Paradoks je potpun. Država koja je nastala na krvi svojih branitelja danas njima okreće leđa. One koji su je branili napada, a one koji su je napadali ili joj nikada nisu željeli dobro štiti i promovira. Množe se oni koji Hrvatsku nisu htjeli, a ni danas je ne žele, ali od nje itekako ugodno i lagodno žive.
I zato je Thompson potreban.
Jer bez tog udara iskra bi u kamenu očajala. Bez Thompsona, očaj bi bio dublji, tišina teža, a osjećaj nepravde još nepodnošljiviji. No njegovim glasom, njegovom pojavom, rađa se iskra. Iskra koja pali plamen. Plamen identiteta, sjećanja i ponosa. Plamen za koji hrvatski narod živi stoljećima unatoč zabranama, unatoč režimima, unatoč pokušajima da ga se utiša i izbriše.
Zato Thompson nije problem.
On je odgovor.
On je dokaz da iskra još živi.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba