Kad Martinović šutira, lopta smije letjeti 130 km/h, ali pjesma se ne smije začuti preko Trga. Nije problem sigurnost, problem je što se naši “hrabri antifašisti iz 2024.” boje hrvatskih refrena više nego kontri protivnika. Dečki razvale Island, koji ima stanovnika otprilike kao Thompson posjetitelja na jednom koncertu, osvoje medalju, a “demokratska vlast” im zabrani čovjeka kojeg oni žele na pozornici, čovjeka i simbola koji je držao koncert s najviše posjetitelja na kugli zemaljskoj.

Lopta može puniti mrežu, hrvatski branitelji i njihove obitelji proračun, ali Thompson ne smije puniti Trg. “O lijepa, o draga, o slatka slobodo…” ili u slučaju nekih korumpiranih kukavica: “spodobo.”

Ozbiljno, jel itko misli da se ekipa na vlasti potiho nadala da izgubimo utakmicu za broncu, čisto da ne završe u ovoj svojoj bizarnoj situaciji: “Kako da zabranimo pjevača kojeg rukometaši traže, a koji usput puni stadione brže nego oni vlastite skupove i prosvjede od uvijek istih 17 osoba?”

To je kao Reaganov vic o komunistima:

“Kako prepoznati komunističku vlast? Jednostavno, sve što narod voli, njima smeta.” Pa kakva je onda ova današnja? Za njih je Marx punoglavac. On je u njoj imao barem nešto.

Jedina smo zemlja gdje se brončanima broje pjesme, umjesto golovi i medalje. Umjesto da gledamo kako grle djevojke, žene, mame ili kćeri na Trgu i pjevaju s njima, oni žele da gledamo kako nekakav partijski DJ iz “Tvornice kulture” pretražuje playlistu i briše sve što podsjeća na 1991., a dodaje Milu Kekina i njegove umotvorine pa da se ljudi razbježe kao da je požar.

Mame koje su devedesetih nosile hranu i vodu na crtu bojišnice danas s kćerima navijaju za iste te boje no opet im netko odozgo govori što smiju, a što ne smiju pjevati. Napredak? Nekad su zabranjivali mise i viceve, danas zabranjuju pjesme te sami postaju vic. S oltara su prešli na sedmerce, isti refleks, istog ih je strah, toga da stoji Hrvat uz Hrvata i da smo braća svi.

Nisu problem naši rukometaši, kao ni pjevači, problem su njihovi kompleksaši. Ljudi koji nikad nisu dali ni jedan gol za Hrvatsku, ni na školskom igralištu, gradonačelnici koji iz deset pokušaja ne mogu položiti loptu u koš s udaljenosti od metra, a sad odlučuju što smiju slušati oni koji za Hrvatsku ginu po parketu i s njega izlaze krvave glave kao da se radilo o UFC meču.

Sutra će nam možda reći da nije poželjno ni tko smije igrati, da maknemo Hrvate iz BiH, da ostanemo na par “politički korektnih” igrača, iako sumnjam da takvih ima u onakvoj reprezentaciji. Možda u reprezentacijama nekih susjednih zemalja. Manje Hrvata, manje problema, jel’?

Vrijeme je da se narod digne, ne s kauča na tipkovnicu, nego iznutra: glasom, stavom, na ulici kad treba, na izborima kad treba. Protiv svake diktature, bila ona lijeva, desna ili svemirska. Jer ako danas šute dok zabranjuju Thompsona dečkima koji su nas učinili ponosnima, sutra će šutjeti dok zabranjuju tebe, tvoju pjesmu, tvoje dijete, tvoju zastavu, tvoje postojanje.

Na kraju dana, pitanje je jednostavno:

hoćemo li mi birati svoju glazbu i svoju Hrvatsku, ili će to i dalje raditi isti oni koji su jučer zabranjivali križ, a danas zabranjuju mikrofon? Dok Thompson pjeva o bijelom konju, iduća odluka Skupštine Grada Zagreba će vjerojatno biti kako zbog prevencije fašizma treba eutanazirati sve lipicanere s Hipodroma, istog onog Hipodroma kojeg je njihova ekipa pljačkala do besvijesti, a Thompsonovi fanovi dupkom punili, kao i proračun plaćenim PDV-om na svako pivo ili hot dog, a najbolji su sa senfom.

Ne zaboravimo kako su i drugi koji su se samoproglašavali antifašistima iste takve lipicanere od našeg Lipika do Đakova ubijali devedesetih radi komada mesa, a od hrvatske uzavrele krvi sačinjavali potoke hladne krvi velike žrtve ispijajući pokradeno misno vino pobijenih hercegovačkih fratara.

Možda smo stvarno trebali osvojiti “drvenu medalju”. Nju je lako zapaliti, kao Vukovar i brojna druga mjesta devedesetih. Kako su krenuli sa zabranama, na kraju će paradoksalno doći do toga da zabrane sami sebe, jer kao u paradoksu Platonove pećine neće znati ni za svjetlo ni za sjenu.

Upravo zato su Hrvatice i Hrvati ustali iz sjene. To svjetlo ne mogu ugasiti oni koji ostavljalju svjetlo svog ureda po noći kako bi ispalo da mukotrpno rade. Umjesto jeftinog PR-a, neka se odluče za ljubav, a ne mržnju. Pa ćemo možda i nekoj “antifašistkinji” iz skupštine poručiti: “Lijepa li si…” umjesto: “Lažljivica”.


Marijan Knezović/Facebook