Piše:Vlado Marušić

Postoji jedno pitanje na koje niti jedna stranka koja se kandidirala za ove Opće izbore zakazane za dan 04. listopada 2026. godine ne postavlja kao pitanje koje će ponuditi glasačima u svom programu, a ono je pitanje provođenja pravedne lustracije u hrvatskom narodu.

Premda to pitanje visi kao Damoklov mač iznad glava svih domoljuba Hrvata i istinskih Branitelja od završetka Domovinskog rata, to pitanje ne pokreće nitko, ali niti jedna hrvatska politička stranka, a ona stranka koja ga pokrene vrlo brzo se ušuti jer je nešto u tom pitanju jako opasno, ubitačno, neostvarljivo pa i nemoguće, imajući u vidu tko sve vlada hrvatskim narodom od završetka Domovinskog rata u RH i BiH.

Premda je Vijeće Europe u svojim rezolucijama osudilo totalitarne komunističke režime i naglasilo potrebu suočavanja s nasljeđem bivših totalitarnih sustava, uključujući i mogućnost lustracijskih mjera, to pitanje u pojedinim državama bivšeg komunističkog bloka nije riješeno na isti način. Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 1996. godine posebno naglašava da lustracija, ako se provodi, mora biti u skladu s vladavinom prava, individualnom odgovornošću, pravom na obranu i sudskom zaštitom.

No, kako bi pokušali dati odgovor na ovo pitanje, prvo ćemo nekima koji još uvijek nisu načisto što to znači lustracija pojasniti njeno značenje.

Lustracija znači postupak kojim se nakon promjene političkog sustava utvrđuje tko je bio povezan s bivšim represivnim ili totalitarnim režimom, osobito s njegovim tajnim službama, političkom policijom ili represivnim aparatom.

Najčešće se pod lustracijom misli na:
-provjeru je li neka osoba bila suradnik ili djelatnik bivše tajne službe;
-ograničavanje obnašanja određenih javnih funkcija osobama koje ispunjavaju zakonom propisane kriterije;
-otvaranje i objavljivanje arhiva bivših sigurnosnih službi;
-utvrđivanje odgovornosti za političke progone i represiju.

Konačni cilj pravedne lustracije, prema njezinoj demokratskoj i pravnoj svrsi, nije kolektivno kažnjavanje, nego zaštita demokratskog poretka, utvrđivanje individualne odgovornosti i onemogućavanje da osobe koje su dokazano sudjelovale u represivnom aparatu bivšeg režima, pod zakonom jasno utvrđenim uvjetima, obavljaju određene javne funkcije. Upravo zato Vijeće Europe naglašava da se lustracija mora odnositi na pojedinca, a ne na kolektiv, te da svaka osoba mora imati pravo na obranu i sudsku zaštitu.

S obzirom kako su u RH i BiH nakon završetka Domovinskog rata potpunu vlast i kontrolu u zakonodavnoj, izvršnoj, sudskoj, gospodarskoj i svim drugim oblastima preuzeli, prema stajalištu koje se često može čuti među dijelom hrvatskih domoljuba i braniteljske populacije, bivši udbaški i komunistički kadrovi okupljeni u strankama HDZ i SDP, koji su godinama raširili svoje pipke do najnižih razina vlasti i odlično se umrežili, to je potpuno jasno kako svima njima nije u interesu provođenje gore navedene lustracije, premda ogroman broj istinskih razvojačenih Branitelja HV-a i HVO-a te hrvatskih domoljuba u zemlji i inozemstvu u obje države to žarko i istinski želi i smatra da je njeno zakonsko uređenje još uvijek moguće.

Svi oni koji su pokušali nešto učiniti po tom pitanju, a bili su izravna opasnost ovoj, kako je pojedini hrvatski politički krugovi i autori nazivaju, udbaško-komunističkoj vlasti koja vlada i dan-danas, bili su brutalno pobijeni u klasičnim sačekušama, kao što su Ante Paradžik, Miro Barešić, Ludvig Pavlović i Blaž Kraljević, dok je hrvatski domoljub Zvonko Bušić Taik sam na sebe digao ruku jer se iz zatvora vratio u RH koja, prema njegovu osobnom doživljaju i riječima koje su javno zabilježene, nije bila onakva za koju se borio i za koju je robovao dugi niz godina.

O tim ljudima, njihovim životima, njihovim političkim uvjerenjima, okolnostima njihove smrti i odgovornosti za njihovu sudbinu potrebno je govoriti na temelju provjerljivih povijesnih i pravosudnih činjenica, jer samo istina, dokument i dokaz mogu biti čvrst temelj suočavanja s prošlošću.

Ipak, jedna okolnost koja ne ide na ruku svima onima koji žele provođenje lustracije u RH i BiH jest ta što se u javnosti povremeno iznose tvrdnje o postojanju suradnika UDBE i među različitim društvenim skupinama, pa tako i među pojedinim svećenicima. Takve tvrdnje, međutim, ne mogu biti temelj za kolektivnu osudu bilo koje skupine. Ako postoje dokumenti i dokazi o pojedinačnoj suradnji, oni trebaju biti dostupni javnosti i podvrgnuti provjeri nadležnih institucija.

Jer pravedna lustracija ne smije biti lov na vještice. Ona ne smije biti osveta, niti smije postati sredstvo kojim će se svi oni koji su okrvavili ruke u onom sustavu brutalno pobiti kako su to činili oni nad kojima treba provesti lustraciju. Ona mora biti pokušaj da se pred hrvatskim narodom, pred žrtvama i pred budućim generacijama otvore arhivi, utvrde činjenice i konačno razdvoji istina od političkih mitova, bez obzira na to kome ta istina odgovarala, a kome ne odgovarala.

Sada se postavlja pitanje postoji li konačno ta istinska domoljubna struja među Hrvatima koja će konačno pokrenuti pitanje provođenja te pravedne lustracije među hrvatskim narodom?
Na to pitanje odgovor neka ponude hrvatski zastupnici koji će dobiti mandate u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti u BiH i njenim županijama nakon ovih Općih izbora zakazanih za dan 04. listopada 2026. godine.

Postoji li među njima ijedno ime koje će se to pitanje usuditi postaviti, pokušajte, poštovani glasači, odgovor dati sami. Ukoliko pak smatrate kako među tim imenima nema niti jedno takvo ime, neovisno o stranci iz koje dolaze, moje ime u to ne ubrajajte.

Jer pitanje suočavanja s prošlošću ne bi smjelo biti pitanje jedne osobe, jedne stranke ili jednog izbornog ciklusa. To je pitanje odnosa prema istini, prema žrtvama političke represije, prema demokraciji i prema budućim generacijama.

Ako se ikada bude provodila lustracija, ona mora biti pravedna, zakonita, dokumentirana i jednaka za sve. Bez osvete kako su to činili oni koji su se u II svjetskom ratu i nakon njega „svetili“protivnicima tzv“narodne vlasti.“. Samo takav pristup može imati smisao u demokratskom društvu i samo takav proces može otvoriti prostor da se hrvatski narod suoči sa svojom prošlošću bez straha, ali i bez mržnje. Jer narod koji želi graditi budućnost mora imati hrabrosti pogledati u prošlost.

Vlado Marušić / Braniteljski portal.ba