Piše:Vlado Marušić

Postoje političke karijere koje se pamte po državničkoj viziji, postoje one koje se pamte po hrabrosti, a postoje i one koje se pamte po neprestanom balansiranju, trgovini i beskrajnim političkim zaokretima. Karijera Dragana Čovića sve je to osim vizije i hrabrosti.

Jer koliko nisko čovjek mora pasti da bi od vlastitog naroda pravio monetu za potkusurivanje, da bi svoju političku sudbinu gradio na zaokretima od 180 stupnjeva, i da bi danas govorio jedno, sutra drugo, a prekosutra ono što mu trenutačno najviše odgovara?
Balansiranje bez principa , malo lijevo, malo desno, malo vruće, više hladno, malo s Trojkom… pa onda opet sa SDA.

U jednoj epizodi političkog teatra apsurda, Čović nastupa kao partner tzv. „Trojke“, dijeleći BiH vlast s onima protiv kojih se jučer zaklinjao da neće ni sjesti za isti stol. U drugoj epizodi, vidimo ga kako ponovo pruža ruku SDA-u i Bakiru Izetbegoviću, s kojim je godinama dijelio i vlast i raspodjelu političkog utjecaja, pozicija i resursa u BiH i FBiH. U trećoj epizodi okreće leđa svom dugogodišnjem savezniku Miloradu Dodiku i ispipava puls srpske oporbe u RS-u, čas je partner jednih, čas drugih. Saveznik protivnika vlastitih saveznika. U krug, bez kraja.

U politici, reći će neki, kompromis i pragmatizam je nužan. Ali ono što Čović radi nije kompromis : to je akrobacija bez ideala, bez granica i bez stida, obzira a ponajviše obraza. To je politika čovjeka kojem se ne može vjerovati jer je spreman žrtvovati sve, osim vlastite pozicije.

Od „trećeg entiteta“ kao jedine mogućnosti do izjave da „nije po Ustavu BiH“
Postoji li veći primjer političkog licemjerja od čovjeka koji je godinama ponavljao da je treći entitet jedini način opstanka Hrvata u BiH da bi danas, hladne glave, izjavio kako treći entitet „nije po Ustavu BiH“?

Ako treći entitet nije ustavan danas, nije bio ni jučer. Ako je bio ključ opstanka jučer, trebao bi biti i danas. Ali ne jer se politička načela Dragana Čovića ne pišu u Ustavu, nego u raspodjeli moći, stolica i interesa koje je obilato koristio sa svojim „političkim partnerima“ u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti te upravo stoga nije završio davno iza rešetaka, iza kojih su smješteni svi oni koji su njega i njegove „političke partnere“tu trebali smjestiti ali nisu uspjeli zbog političke trgovine Čovića i njegovih“pulena“ koji se usiljeno smješkaju i cerekaju krivih usta u objektive kamera svakodnevno, a svaki takav osmjeh i cerekanje otvara žive rane na srcu i duši onih koji slučajno otvore TV i odmah na prvom programu HRT ili RTV Herceg-Bosne nalete na njega ili neke slične njemu.

Čovićev odnos prema toj temi razotkriva njegovu najveću političku istinu: za njega Hrvati nisu politički narod čije interese predstavlja, nego sredstvo kojim se održava u zoni utjecaja. On je „hrvatski predstavnik“ samo kada mu to odgovara; kad ne odgovara, onda je predstavnik sistema koji ga već 20 godina drži na površini.

Može li licemjerje imati granicu?

Može li politička akrobacija imati mjeru? Može li se do beskraja manipulirati narodom koji se predstavlja kao „vlastiti“? Može li se u isto vrijeme biti i zagovornik trećeg entiteta i njegov grobar? I predstavnik Hrvata i partner onih koji ih najviše majoriziraju? I žestoki protivnik SDA i njezin povremeni saveznik?

Kod Dragana Čovića može.

Zato što je njegov politički projekt samo jedan: opstati. Ne opstati narod, ne opstati zajednica, ne opstati politička ideja nego opstati on, kao pojedinac, na mjestima gdje se odlučuje o svemu osim o pravoj sudbini Hrvata.

Održava ga na vlasti sustav koji je sam krojio i čovjek koji nije dobio hrvatske glasove.

Najveća ironija cijele priče leži u činjenici da Čović opstaje upravo zahvaljujući izbornim pravilima za koja je sam godinama kopao, lobirao, kombinirao. A još je veća ironija da ga na vlasti održava čovjek kojeg Hrvati nisu izabrali , Željko Komšić a kojeg Čović koristi kao alibi za svaki vlastiti promašaj.
Komšić mu je izgovor, Trojka mu je rješenje, SDA mu je povratak, a hrvatski narod sredstvo. To je formula koja traje već dva desetljeća.

A pitanje koje se samo nameće glasi:
Koliko nisko čovjek mora pasti da bi bio ili postao kao dobročinitelj dr. Dragan Čović?
Odgovor je jednostavan:
Onoliko nisko koliko je potrebno da se ostane na vrhu.

Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba