Prva izjava često je najiskrenija.
U ovom slučaju – i najopasnija.
Kada je časna sestra Marija Zrno prvi put zaprimljena u bolnicu, njezina je izjava bila jasna i nedvosmislena: rekla je da je ubodena, da je napadač osoba tamnije puti te da smatra kako je riječ o migrantu. Ta izjava nije bila izdvojena niti neprovjerena – potvrđena je iz više izvora koji su u tom trenutku bili u izravnom kontaktu s njom.
A onda slijedi preokret.
Pokreće se medijska hajka.
Započinje relativizacija.
Mijenja se narativ.
Odjednom više nema napadača. Nema uboda. Sve se svodi na „nesretan slučaj“, „zbunjenost“ ili „psihičko stanje“. Ministarstvo unutarnjih poslova i vodeći mediji počinju govoriti jednim glasom, ali ne pravodobno niti dosljedno. Informacije se mijenjaju, povlače i nadopunjuju, a povjerenje javnosti – nestaje.
Zašto?
Zato što bi potvrda njezine prvotne izjave značila iznimno opasan presedan. Otvorila bi pitanja na koja vlast očito nije bila spremna: pitanja sigurnosti građana, migracijske politike, kontrole granica i odgovornosti institucija. Pitanja koja bi mogla ozbiljno uzdrmati ne samo MUP, nego i čitavu Vladu.
I tada dolazimo do najtežih pitanja – onih na koja nema službenih odgovora:
• Zašto je Marija Zrno ušutjela?
• Zašto je dopušteno da bude smještena u ustanovu i nakon toga potpuno nestane iz javnosti?
• Je li šutnja bila njezin slobodan izbor ili nametnuto rješenje?
Ne tvrdimo da znamo istinu.
Ali nepodudarnosti u medijskim izvještajima, neusklađenost MUP-ovih priopćenja i brzina kojom je cijela priča zatvorena ostavljaju previše otvorenih pitanja.
Zato se može zaključiti samo jedno:
potpunu istinu u ovom slučaju vjerojatno nikada nećemo saznati.
Ali je isto tako jasno da stvari nisu onakve kakvima su nam predstavljene.
U ovoj priči —vuk je pojeo magare.
Danijel Mijatović/Facebook