Na uredništvo Braniteljskog portala.ba stiglo je pismo jednog razvojačenog Branitelja iz okolice Širokog Brijega koji je ušao u tzv“jedinstveni registar Branitelja“ i na svoj način izrazio svoje razočarenje podacima u tom registru na koje je naišao a tiču se njegovih bližih susjeda koji su se našli u tom registru. Ako je ovaj Branitelj našao podatke za one koji nisu ratovali a upisani su u njega koliki je tek broj onih koji su našli mjesto u tom registru od 585 000 tzv“branitelja“u FBiH dok mnogi od njih imaju zacijelo određena prava iz tog rata o čemu su svoje mišljenje već 2013.godine dali predstavnici tadašnje UZB Ljubuški a malo kasnije i predstavnici URB HVO-a ŽZH.
Pismo našeg čitatelja objavljujemo u cijelosti bez ikakvih preinaka.

Poštovani,

Obraćam vam se kao sudionik Domovinskog rata, kao čovjek koji je od prvog do posljednjeg dana bio ondje gdje se nije pitalo za komfor, nego za život. Od 18. rujna 1991. do 22. travnja 1996. godine bio sam u borbenom sektoru bez prekida, bez povlaštenih dana, bez zaklona. Prošao sam ratišta od Herceg-Bosne do dubine Bosne. Nisam preskočio nijedan teren, nijednu zimu, nijednu noć.

Objava tzv. Jedinstvenog registra branitelja u Federaciji BiH u meni je, kao i u mnogim mojim suborcima, izazvala gorčinu i nevjericu. Više od 585.000 upisanih “branitelja”. Broj koji vrijeđa razum i ponižava istinu. Među njima, nažalost, najveći dio onih koji nikada nisu vidjeli prvu crtu bojišnice, niti osjetili miris baruta, strah od zore ili težinu noći u rovu.

Zbog svega toga, godinama nisam imao snage otvoriti taj registar objavljen tamo negdje 2018.godine. A onda me večeras ne znam je li to bila savjest, sudbina ili neka viša sila nešto povuklo. Ušao sam u njega. Počeo sam tražiti imena svojih susjeda. Ljude koje poznajem cijeli život. One za koje pouzdano znam, pred Bogom i pred ljudima, da nisu bili ni jedan jedini dan u Domovinskom ratu .

I ono što sam vidio zaboljelo me više nego ijedna rana.


Našao sam osmoricu ljudi s upisanim ratnim stažem od 1470 do čak 1680 dana. Među njima političare, gospodarstvenike, ratne dezertere, ratne profitere, pa i “obične” ljude, neke čak i u bližem srodstvu. Našao sam i imena onih koji su u međuvremenu umrli, a nikada nisu obukli uniformu niti čuli zapovijed na bojištu.
Za svaku ovu riječ spreman sam kazneno, materijalno i moralno odgovarati.
Dok sam čitao ta imena, vratile su mi se slike. Žive, krvave, neumoljive. Moji ratni tereni. Krv oko mene. Tijela poginulih suboraca. Lica onih koji su nedavno otišli s ovoga svijeta, a kojima sam bio na posljednjem ispraćaju. Ljudi koji su bili sa mnom od prvog do posljednjeg dana, bez laži, bez falsifikata, bez privilegija.
Sjećam se prvog dana. Kad su me obukli i poslali na put za “nigdje”. A baš u tom nigdje pronašao sam svoje najbolje ljude braću po oružju koje nosim u duši i srcu do kraja života.
Mnogima od nas nisu upisani svi dani rata. Nisu ni meni. Upisano mi je 1470 dana. A onima koje sam večeras pronašao u tom famoznom registru 1680.

I što sada?
Kome se žaliti?


Tko će ispraviti tu krivu Drinu koja me večeras do kosti zaboljela?
Gdje je pravda za mene i za one koji su prerano otišli?
Stide li se barem malo oni koji su upisani rame uz rame s nama, a nikada nam nisu pripadali niti će ikada?
Koliki su od njih ostvarili prava iz rata, dok mnogi od nas pa čak ni ja nismo dobili niti jednu jedinu marku za godine u kojima smo prolijevali krv, znoj i suze? Oni su, u vrijeme rata, bili u Münchenu u Dul-Dung bojnama ili u “podrum-bojnama”. Mi smo grlili mahovinu i kundake mitraljeza, smrznutim rukama.
Oni su milovali svoje supruge.

Mi smo milovali i grlili zemlju umjesto naših supruga kako bi preživjeli noć.
Njima je ostalo očuvano psiho-fizičko zdravlje.
Nama su ostale besane noći, posute zvijezdama, dok su nam se oči sklapale od umora, a misli bile uz supruge, djecu i roditelje. Pitali smo se: spavaju li mirno dok mi negdje uz Neretvu stražarimo nad vlastitim životima?

Možda… samo možda… i ova nepravda, zapisana u tom “njihovom” Jedinstvenom registru branitelja, jednom ispliva na površinu. Kao najprljaviji otpad koji čista rijeka izbaci iz sebe a onda nastavi teći bistra, neumorna i ponizna, noseći uspomene u kojima je zapisana i zrcali se istina.
Do tada, ostaju nam suze.
I savjest.
Savjest kad proradi zaboli svakoga koga stignu suze istinskog Branitelja.
S poštovanjem,


vjerni čitatelj
Braniteljskog portala.ba