Piše:Vlado Marušić

Postoje ljudi u kojima ne živi samo jedan život, nego više njih istovremeno. Ljudi u kojima se prepliću različite darovitosti, sudbine i dubine. U Jozi Kožulu, razvojačenom branitelju HVO-a i umirovljenom policajcu iz Turčinovića pokraj Širokog Brijega, stanuju čak tri svijeta: kipar, slikar i pjesnik. Tri tiha glasa koja su godinama strpljivo čekala svoj trenutak, vezana neraskidivom sponom koja se zove umjetnost.

Njegov dar nije nepoznat onima koji ga danas susreću, ali moram iskreno priznati kako ga ni mi, njegovi ratni suborci, u vrijeme Domovinskog rata nismo prepoznavali. Nismo vidjeli ono što danas jasno vidimo. Tada za to nije bilo vremena. Ni prostora. Ni tišine.
Jer u vremenu kada se spašavaju životi , vlastiti i tuđi , umjetnost šuti. Baš kao u staroj izreci: “Kad topovi grme, muze šute.”

I dok su muze šutjele, Jozo nije. Čučao je iza zidova, prizida, u rovovima i na ćoškovima starih kuća. Danju i noću, s nekoliko pari očiju, neumorno je bdio. U početku s tandžarom, jer drugih nije bilo, a kasnije s kalašnjikovom , Cigankom ili Rumunjkom , čuvajući ne samo svoju sudbinu, nego i sudbinu svih nas koji smo, barem na trenutke, mogli mirno zaspati znajući da on stražari. I tada i danas smo se složili kako je najbolji Branitelj onaj koga postaviš na neko mjesto i on se s tog mjesta ne miče taman da sve oko njega umire.

Sve je radio ozbiljno, odgovorno, predano ali uvijek uz onaj njegov prepoznatljivi, nevini osmijeh djeteta. Osmijeh koji nikada nije nestao. Jer istina je svi mi u sebi nosimo dijete koje je preko noći moralo odrasti. Kod Joze to dijete nikada nije umrlo. Ono se samo povuklo… i čekalo.

To dijete koje voli istraživati, stvarati, osjećati, bdjeti i sanjati ostalo je u njemu i tijekom naših ratnih dana, kada smo zajedno odlazili na terene po Bosni 1995. godine. On kao policajac pozornik-prometnik , ja kao djelatnik PU Široki Brijeg. Ni tada nismo znali kakvo bogatstvo on nosi u sebi.
Rat je završio. Svakome od nas donio je svoje ožiljke, ali i nove početke. Svatko je krenuo svojim putem, uz padove i ponovno dizanje iz pepela.

Jozo je nastavio služiti kao policajac, noseći težinu svakodnevnih zadaća, dok sam se ja borio za prava razvojačenih i često zaboravljenih branitelja. Na kraju smo obojica otišli u braniteljske mirovine, ali ono što nas je povezivalo nikada nije prestalo. U tim našim susretima, uz piće i razgovor, polako sam počeo shvaćati : iz Joze izbija nešto novo. Ili bolje rečeno, nešto staro što je konačno pronašlo svoj put na svjetlo dana. Kao more koje više ne može zadržati svoju snagu, njegova umjetnička duša počela je izranjati na površinu , snažno, neumoljivo i iskreno.

Iz te dubine nastajala su djela. Kipovi, slike, stihovi. Svaki od njih dio njegove duše. Svaki drugačiji. Svaki jedinstven.

Naši razgovori znali su trajati satima. Doticali smo se svega , politike, branitelja, svjetskih događaja, velikih sila i malih ljudi. Spominjali smo i Joae Bidena, Donalda Trumpa, Orbana, Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, LGBTIQ agende koja se počela širiti kao najgora bolest u svijetu, među svima onima koji su držali i još uvijek drže do Boga i Njegovih zakona, raspravljali o svijetu koji se mijenja… a pritom često zaboravljali na vlastite neprospavane noći, na tišine koje bole i na tablete koje su postale dio naše svakodnevice.

Ali nikada nismo zaboravili na Onoga koji nas je nosio kroz sve to. Onoga koji nas je čuvao kada smo bili najranjiviji. Spoznaja da ništa nije slučajno da je svaki naš susret, svaki preživljeni dan i svaki novi početak plod Njegove volje ostala je trajno u nama.

Jozo nije dopustio da njegova umjetnost ostane zatvorena i da čami između četiri zida. Njegovi radovi izašli su među ljude. Uz prometnice Širokog Brijega, na raskrižju prema Turčinovićima, na njegovoj zemlji uz put koji vodi prema Međugorju i danas stoje kao tihi i nijemi svjedoci njegove unutarnje borbe i ljepote. Svaki njegov rad priča svoju priču. Nema dva ista. Nema ponavljanja. Sve je original. Sve je to Jozo. Među njegovim djelima posebno se ističu likovi Gojka Šuška, pokojnog ministra obrane RH u vrijeme Domovinskog rata i Mire Kraljevića, dugovječnog gradonačelnika grada Širokog Brijega, prepoznatljivi, snažni, gotovo živi. Djela koja ne bi smjela ostati neprimijećena.

No, iznad svega, ono što Jozu čini posebnim nije samo njegov talent. To je njegov karakter. Njegova vedrina, iskrenost, otvorenost i dubina razmišljanja. I jedna rijetka osobina gotovo zaboravljena u današnjem svijetu Jozo ne zna mrziti. Nikada ga nisam čuo da nekome želi zlo. I upravo zato pred njim se otvaraju vrata , ne snagom, nego dobrotom, čak i njegovim osmijehom.

Naravno, postoje i dijelovi njegove duše koji ostaju skriveni. Tajne srca u koje nitko još nije ušao. Možda ni pokušao. I neka tako i ostane dok ne dođe netko tko će znati pokucati na pravi način.
Jer iskreno, svi mi koji ga poznajemo željeli bismo da u njegov život uđe netko poseban. Netko tko će razumjeti i njega i njegovu umjetnost. Netko tko neće samo gledati njegova djela, nego i osjetiti dušu koja ih stvara. Netko tko će uz njega ostati ne samo u srcu, nego i u životu, jer nikad nije kasno pustiti nekoga u svoj život pa taman to bila godina, nekoliko mjeseci ili nekoliko dana.

Jozo Kožul nije samo branitelj, policajac ili umjetnik. On je dokaz kako snovi ne umiru.
Oni samo čekaju pravi trenutak da ponovno progovore.

Vlado Marušić / Braniteljski portal.ba