JONJIĆ ZA JUTARNJI: “TRADICIONALIST SAM I SUVERENIST, NACIONALIST U ZNAČENJU KOJE JE TAJ POJAM IMAO PRIJE NEGO ŠTO JE PROGLAŠEN NEGATIVNIM”

Tomislav Jonjić, predsjednički kandidat koji je ostvario odličan rezultat na netom održanim predsjedničkim izborima, dao je intervju Marku Špoljaru, novinaru Jutarnjeg lista. Razgovarali su – kako je navedeno u uvodu u taj ‘veliki razgovor’ – o planovima za lokalne izbore, sukobima koji iznova ‘razvaljuju’ desnicu, kao i teškim optužbama kojima ga časte. Prenosimo cjelovitu inačicu, objavljenu prekjučer na mrežnoj stranici Jutarnjeg lista, a preuzetu jučer na portal Dugopolje.org.

S novom zvijezdom hrvatske nacionalističke desnice Tomislavom Jonjićem – koji je taj status zaradio nakon što je u prvom krugu predsjedničkih izbora osvojio više glasova od konkurenata s desnice, Mostova kandidata Mire Bulja i kandidatkinje DOMINO-a Branke Lozo – razgovarali smo o planovima za lokalne izbore u svibnju, o sukobima koji stalno iznova “razvaljuju” hrvatsku desnicu, kao i o teškim optužbama kojima ga časte snage koje stoje iza izbornih gubitnika.

Bujančeve priče o haaškom milijunu eura obične su budalaštine, kaže Tomislav Jonjić, član HSP-a koji je u predsjedničku utrku ušao kao nezavisni kandidat.

– Uvijek treba imati na umu onaj prastari poučak o psima i karavanama, koji je suvremenu inačicu dobio u izreci koja se pripisuje Churchillu: ‘Nikad nećeš stići do cilja ako zastaneš da bi bacio kamen na svakog psa koji laje pokraj ceste – kaže o napadima s kojima je suočen posljednjih dana.

U razgovoru za Jutarnji list govori i o svojem političkom razlazu s Brunom Esih i Zlatkom Hasanbegovićem, kao i o svom odnosu s ikonom desnice – Markom Perkovićem Thompsonom.

U prvom krugu predsjedničkih izbora pobijedili ste rivale na desnici – Branku Lozo i Miru Bulja. Kako mislite kapitalizirati taj rezultat od 83 tisuće osvojenih glasova?

-To u ovom trenutku još ne znam. To je rezultat koji obvezuje na nešto, ali ne jamči ništa. Prije svega želim razgovarati s ljudima koji su moji javni podupiratelji. A takvih je bilo više od tri stotine, među kojima je velik broj ljudi s političkim iskustvom i velik broj poznatih intelektualaca. Prvo ću razgovarati s njima, čuti njihova mišljenja i savjete, pa ćemo nakon toga donijeti neke odluke.

Planirate li izaći na lokalne izbore u svibnju i hoćete li to učiniti na listi HSP-a ili u malo širem političkom formatu?

– Kao što sam već rekao, najprije treba obaviti ove preliminarne razgovore, pa ćemo onda vidjeti kako stvari stoje s lokalnim izborima. I svakako će Hrvatska stranka prava, čiji sam ja član, biti tu u nekakvoj kombinaciji. Ali kakvoj, to još ne znamo.

Prije nego što ste se vratili u HSP prošle zime, bili ste Nezavisnima za Hrvatsku Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, a poslije ste s Hasanbegovićem osnovali i Blok za Hrvatsku. Možete li nam otkriti prave razloge pucanja političke suradnje, prvo s Esih, a zatim i s Hasanbegovićem?

– Mislim da smo se mi razišli prilično civilizirano, na pristojan način. Nije bilo nikakvih političkih razlika jer i jedna i druga stranka ima navlas isti program – od zareza do zareza. A i jednoj i drugoj stranci ja sam bio autor programa i autor njihovih statuta. Jednostavno se radi o ljudskim razlozima jer nije tu bilo nekakvih političkih razlika. Nikakve drame. Nakon tog raskola koji se dogodio u lipnju 2019. godine, neposredno nakon održavanja europskih izbora, ostao sam i dandanas sam u prijateljskim odnosima s gospođom Esih.

Možete li nam reći što se točno dogodilo?

– Nesuglasice između dvoje vodećih ljudi u stranci (Esih i Hasanbegovića, nap. a.). Dalje u detalje ne bih ulazio. Ja sam, kao i ostali članovi predsjedništva stranke, bio-u navodnim znakovima – promatrač.

Nekoliko insajdera s desne političke scene reklo mi je da od vas u političkom smislu na kraju neće biti ništa jer da ste težak čovjek s kojim je dugoročnija suradnja nemoguća. Pa jeste li težak čovjek?

– U izbornom stožeru, među javnim podupirateljima, kao i najbližim suradnicima nalaze se mnogi s kojima surađujem još od 1990. godine. Dakle, ljudi s kojima surađujem već 35 godina. To vrlo jasno pokazuje postoji li kod mene to svojstvo da ljude okupljam ili ne okupljam. Činjenica da sam imao više od 360 javnih podupiratelja, što nije imao nitko nakon prvog predsjednika, Franje Tuđmana, pokazuje također nešto u tom smislu. A i činjenica da sam prikupio 45 tisuća potpisa za predsjedničku kandidaturu, bez ikakve stranačke infrastrukture, odnosno sa skromnom pomoći HSP-a, jer stranka je pomogla onoliko koliko je mogla pomoći. HSP je skupio jednu osamnaestinu od ukupnog broja potpisa za moju kandidaturu. To pokazuje da te diskvalifikacije koje ste naveli stoje na vrlo klimavim nogama.

O HSP-u govorite nekako periferno, kao da niste član te stranke.

-Ja jesam član HSP-a, to je prva stranka kojoj sam pristupio, i to 6. travnja 1990. godine. I bio sam isključen već u prosincu iste godine. Tadašnje vodstvo HSP-a isključilo me nakon što je prethodno isključilo i dvije trećine obnovitelja Hrvatske stranke prava. Ja čitavo vrijeme zastupam iste političke ideje i starčevićevski program. Usporedite program HSP-a, Hrvatske republikanske zajednice, Neovisnih za Hrvatsku i Bloka za Hrvatsku, pa ćete vidjeti da je to jedan te isti program.

Velimir Bujanec vas je pozvao na TV sučeljavanje s vašim nekadašnjim klijentom, haaškim optuženikom Valentinom Ćorićem, tvrdeći da ste ga ‘prodali i da ste mu iza leđa u Haagu uzeli milijun eura’. Hoćete li se odazvati na to sučeljavanje?

-To su potpune budalaštine o kojima su još prije meritorno rekli oni koji su imali što meritorno reći. Sve do suda koji je jedan hrvatski dnevni list pravomoćnom presudom obvezao na plaćanje naknade štete za klevetu. Prema tome, o tome nemam više što govoriti, to je još prije 19 godina završena priča.

Što se, ustvari, dogodilo u Haagu, koliko ste tamo zaradili kao Ćorićev branitelj i zašto vas je poslije zamijenio drugim odvjetnikom?

– Sve je objavljeno na mojim internetskim stranicama i koga zanima, sve može tamo pročitati. Nemam namjeru o tome više razgovarati, to su periferne stvari i pokušaji diskvalifikacije. A Velimir Bujanec, ako nije pravni stručnjak, onda je valjda neki etički autoritet?

Kao odvjetnik zastupali ste svojevremeno u jednom sporu i ikonu desnice Marka Perkovića Thompsona. Jeste li ostali u dobrim odnosima ili je između vas puklo nakon što ste navodno, barem Bujanec tako tvrdi Thompsona i njegove pristaše proglasili budalama jer se šepure u crnim majicama i s podignutom desnicom?

-To je potpuna zamjena teza. Tekst koji se pokušava izvući kao moja tobožnja diskvalifikacija Marka Perkovića Thompsona objavljen je znatno prije nego što sam ga zastupao. On me angažirao poslije, a zastupao sam ga u suradnji s jednim švicarskim odvjetnikom u postupku kojim smo željeli poništiti odluku o njegovoj zabrani nastupanja u schengenskom prostoru. U tome smo i uspjeli jer je na koncu ta zabrana ograničena samo na teritorij Švicarske. I do dana današnjeg s njim sam u dobrim odnosima.

Što ste vi, zapravo, napisali da su neki to interpretirali kao da ste Thompsona i njegove pristaše nazvali budalama?

– Od ljeta 1990. godine kontinuirano objavljujem objavio sam 11 knjiga, par tisuća članaka, što znanstvenih, što stručnih, publicističkih i novinskih. I barem sam dvadesetak puta, bez ikakve veze s Thompsonom, napisao da se crnim košuljama i rimskim pozdravima diče samo budale i provokatori. Jer ni rimski pozdrav ni crna košulja nemaju nikakve veze s hrvatskom tradicijom i hrvatskimnacionalizmom. Onaj tko misli da se hrvatstvo manifestira tako, taj je ili kratke pameti ili je provokator. Ponavljam, to nema veze s Thompsonom, to je stav koji iznosim kontinuirano od ’90. do danas.

Smatrate li se novom zvijezdom hrvatske nacionalističke desnice?

Ne, naravno. U proteklih tridesetak godina objavio sam niz tekstova o nezdravoj potrebi tzv. desnog dijela hrvatskoga političkog spektra da svako malo proglašava uvijek nove ‘mesije u koje se potom brzo razočara. Predugo sudjelujem u političkom životu i previše hladnokrvno analiziram događaje i procese da bih se olako predao maštarijama. Ono što želim jest pridonijeti izgradnji jedne posve nove paradigme koja bi na temelju jasnih načela omogućila suradnju na tzv. desnom dijelu biračkog spektra, jer smatram da je snažna i složna umjerena desnica jedna od ključnih potreba hrvatskog političkog života. Njegove stabilizacije bez toga nema, što vrlo dobro znaju oni slijeva i zdesna koji taj proces uporno onemogućuju. Kad govorim o desnici, govorim o tradicionalističkim i nacionalno svjesnim političkim i društvenim snagama, a kad govorim o slozi, onda ne mislim na uniformiranje, strogu hijerarhiju i stranačku stegu, nego na umu imam parafrazu poznate misli svetog Augustina: u bitnome jedinstvo, u dvojbenom sloboda, u svemu snošljivost.

Kakvo ste mišljenje o Miroslavu Škori imali 2019. i 2020. godine, kada je bio velika politička zvijezda, i je li se vaše mišljenje o njemu kao političaru poslije promijenilo?

Nisam Škoru osobno upoznao do kampanje za saborske izbore 2020., a nikad nisam bio član njegove stranke. No, kao član predsjedništva Bloka za Hrvatsku, maloga koalicijskog partnera Domovinskog pokreta na tim izborima, zagovarao sam okupljanje oko njega, baš kao što sam puno ranije zagovarao okupljanje pravaških stranaka, zatim okupljanje u formi Hrasta ili, potom, oko Saveza za Hrvatsku. No, nikad nisam stranke, pokrete i pothvate promatrao kroz pojedince, nego kroz ideje, načela i programe. Zato ni Škori nisam pisao hvalospjeve, niti sam bezrezervno podupirao politiku koju je zastupao. Nisam se pritom obazirao na to da moji različiti pogledi mogu dovesti i do nepovoljnih posljedica za moju tzv. političku karijeru.

Politika me kao karijera nije nikad niti zanimala. Tako sam, primjerice, za razliku od njega, u tekstovima koje sam tada objavio, zagovarao da se u drugom krugu predsjedničkih izbora, ako u njega uđu Kolinda Grabar Kitarović i Zoran Milanović, ne apstinira, nego glasuje protiv Milanovića. Škoro i njegovi savjetnici odlučili su drugačije, pa su se zbog toga poslije kajali. Ja nisam imao razloga kajati se, ni tada ni sada. Ukratko: ne ubrajam se u one koji su Škoru nekritički hvalili 2019., ni u one koji su ga jednako tako nekritički cipelarili nakon 2021. godine.

Tko u Hrvatskom saboru zastupa prave desne stavove, dakle stavove s kojima se i vi možete složiti?

Što znači sintagma ‘desni stavovi’?

Priznajem da ne znam što bi se sve iza toga moglo kriti. Oni koji prate moje pisanje – a lako ga je pratiti u skoro 35-godišnjem kontinuitetu lako će vidjeti da, recimo, nikad nisam pokazivao simpatije prema onomu što nazivamo novom europskom desnicom. Ja sam odgojen na Starčeviću i Matošu, zagovornik sam slobodarskih načela i uvjereni katolik. Nikad nisam mislio da se buduća Hrvatska može ili treba graditi na simbolima iz prošlosti, a bezbroj sam puta napisao kako su društveni procesi i pojave ireverzibilni: ono što je u jednom trenutku djelovalo kao čimbenik mobilizacije i oslobođenja, u drugim okolnostima može postati kočnicom i čimbenikom ograničenja. A kad bih morao sasvim kratkom formulom opisati svoje poglede, rekao bih da sam tradicionalist i suverenist, odnosno nacionalist u značenju koje je taj pojam imao prije nego što je proglašen negativnim i praktički poistovjećen sa šovinizmom. Ima u Saboru ljudi koji donekle zastupaju poglede slične mojima, a ne očekujem od bilo koga da u cijelosti i apsolutno dijeli moja stajališta.

Što mislite o političkom radu Domovinskog pokreta, Mosta i nove stranke DOMINO?

Ne bih se upuštao u takve ocjene. Ljudi biraju vlastite puteve i donose vlastite odluke, pa za njih snose odgovornost. Ipak, zbog pouka koje iz toga valja izvući, vrijedi napomenuti da je od raskola u Domovinskom pokretu tužnija samo netrpeljivost odnosno dimenzije do kojih je konačni raskol eskalirao. Mislim, naime, na raskol iz ljeta 2024., a ne na ranija cijepanja i osipanja, od odlaska suverenista na čelu s Ružom Tomašić, preko odlaska Karoline Vidović Krišto i Milana Vrkljana, potom Miroslava Škore, a onda i Ante Prkačina. Toliko ih je bilo da sam možda nekoga i zaboravio… No, difamacijska kampanja koju gledamo od kolovoza 2024. pokazuje koji su i kakvi interesi u igri, a iskusnije oko prepoznat će i rukopis za koji smo se nadali da je zauvijek iza nas.

Da ne okolišam: taj se rukopis ovih dana očituje i na ‘mojem slučaju. No, krivo je misliti da će me to pokolebati. Od ranog sam djetinjstva naviknut na puno teže izazove. Oni me samo dodatno sokole i motiviraju, jer i meni i mojim biračima pokazuju da sam na pravome putu. Zato i sada pozivam na suradnju, a ne na mržnju.

U razgovoru za Jutarnji list nova je predsjednica HSP-a rekla da je njezina želja stvaranje velike koalicije od centra nadesno na razini cijele Hrvatske. Slažete li se s tom idejom i je li takva koalicija uopće moguća pošto su svi dosadašnji slični pokušaji brzo i neslavno propali?

Više sam puta podsjećao, a napisao sam o tome barem petnaestak tekstova, da povijest hrvatske političke emigracije, koja je djelovala u puno težim okolnostima koje su joj nametale razmjerno visok stupanj kohezije, pokazuje koliko je teško postići trajne koalicije, krovne organizacije’ poput Hrvatskoga narodnog vijeća ili jedinstvo’. U demokratskom društvu ljudi osnivaju stranke upravo zato što imaju nejednake poglede na određena društvena, politička, gospodarska ili kulturna pitanja. Zato je već na etimološkoj razini jasno da stranka, partija, zastupa poglede jednog dijela, a ne svih birača. Kad o tim pitanjima razmišlja, čovjek mora uzeti u obzir ne samo moguće programske razlike, nego i osobne interese, ljudske taštine, djelovanje kojekakvih čimbenika izvana itd. Zato mi se čini da je pogrešno postaviti previsoke ciljeve u kratkom roku. Važno je odrediti ispravan smjer i njime krenuti. Odlučno, ali umjereno. Pritom uvijek treba imati na umu onaj prastari poučak o psima i karavanama, koji je suvremenu inačicu dobio u izreci koja se pripisuje Churchillu: ‘Nikad nećeš stići do cilja ako zastaneš da bi bacio kamen na svakog psa koji laje pokraj ceste.”

TV voditelj Velimir Bujanec prije nekoliko je dana iznio detalje sa sastanka u jednom zagrebačkom restoranu, na kojem se, kako on tvrdi, razgovaralo stvaranju velike desne koalicije, te da je cijela stvar propala nakon što ste vi i Bruna Esih izvrijeđali Zlatka Hasanbegovića. Je li se te 2019. razgovaralo o stvaranju velike desne koalicije i što je od Bujančevih tvrdnji točno?

To je izmišljotina, jedna u nizu, kojoj svjedočimo ovih dana, a zacijelo ćemo svjedočiti i njezinim nastavcima, jer ljudi obavljaju posao za koji su plaćeni. Kao odvjetnik, susrećem puno ljudi različitog profila, a zastupao sam ili zastupam i one koji su dolazili u sukob sa zakonom. Mimo toga, vodim računa o tome s kime se družim. S Velimirom Bujancem nikad u životu nisam bio nasamo, a u nekoliko navrata – isključivo nakon nekih od mojih gostovanja u ‘Bujici – bili smo u širemdruštv u. Nikad u spomenutom sastavu i nikad sa spomenutom temom razgovora. Koliko znadem, Bujanec nije bio član Neovisnih za Hrvatsku, a kamoli član predsjedništva stranke koje je o toj stvari donijelo jednoglasnu odluku. Zašto bih onda s njim razgovarao o stranačkoj politici? A do koje mjere izmišljotine mogu biti nelogične, pokazuje logično protupitanje: ako sam, tobože, Hasanbegovića izvrijeđao, kako bih nekoliko tjedana kasnije, kad je nakon izbora za Europski parlament došlo do raskola u NHR-u, upravo s njime osnovao Blok za Hrvatsku te napisao statut i program te stranke?

Koliko su na vaš stav o ustaškom pokretu i o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj utjecali vaša obitelj i vaši preci? I je li netko od njih bio ustaša?

Moji su roditelji rođeni 1938. odnosno 1940., a nijedan od mojih djedova nije bio u ustašama. Bilo ih je iz širega obiteljskog kruga. Ako vam se čini da je to važno – a meni se čini potpuno nevažnim – mogao bih reći da je u daljnjoj rodbini bio i jedan partizan, štoviše, partijski komesar. U doba stare Jugoslavije osuđen je zbog sudjelovanja u ubojstvu i razbojništvu, pa je nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske amnestiran, i onda je otišao u šumu kao partizan. Grijesi iz mladosti valjda su ga kvalificirali za partijski položaj, ali nije doživio kraj rata. Obitelj nije nikad doznala točno mjesto njegove pogibije, navodno je poginuo u borbama u Bosni.

Ponosno i često naglašavate da ste bili branitelj. Ali vi već 1992. godine odlazite u naše veleposlanstvo u Švicarskoj, a do tada ste bili pomoćnik za pravne poslove zapovjednika 115. brigade HV-a. Takve biografske crtice više priliče kakvom birokratu nego pravom vojniku. Kako to komentirate?

Od kasnog ljeta 1990. bio sam član kriznog stožera za općinu Imotski te sam pomagao u organiziranju obrane koliko god je to bilo moguće i koliko god sam znao.

Sudjelovao sam u ustrojavanju 3. (‘imotske’) bojne 4. brigade HV-a, a pomoćnik za pravne poslove zapovjednika 115. brigade bio sam malo više od šest mjeseci, otprilike do prvih dana studenoga 1992. godine.

Tada sam demobiliziran te sam krajem studenoga iste godine, dok je ministar vanjskih poslova bio Zdenko Škrabalo, u rangu atašea počeo raditi kao ugovorni diplomat u našem veleposlanstvu u Švicarskoj. Dakle, bio sam na raspolaganju hrvatskoj državi, hrvatskom narodu i Hrvatskoj vojsci, pa ni oko tog dijela moje biografije nema nikakvih upitnika.

Zna se gdje sam bio i kada, zna se što sam radio, zna se tko su mi bili zapovjednici i poznajem hrvatske branitelje s područja Imotske krajine, baš kao što oni poznaju mene. Zato sam u svojem zavičaju dobio više od 50 posto glasova.

No, protivnik sam obezvređivanja diplomatske službe i uvjeravam vas da uspješnog diplomata nije ništa lakše izgraditi nego dobrog vojnika. U to ratno doba u Ženevi su se održavali učestali pregovori o okončanju rata, što je značilo česte posjete predsjednika Tuđmana i drugih državnih dužnosnika koje je trebalo pripremiti i provesti.

Na tom je planu glavninu posla obavljala naša misija pri UN-u, a mi u Bernu asistirali smo kad je zatrebalo, uključujući i aktivnosti koje većini ne padaju na pamet. Od tehničkih i organizacijskih poslova do gospodarskih kontakata te prikupljanja pomoći i lobiranja za Hrvatsku.

U to predinternetsko doba morali smo strancima objašnjavati da je sigurno ljetovati na zapadnoj obali Istre, a ne samo činjenice poput onih da Hrvatska nije agresor u BiH ili da je Bljesak legitimna vojna akcija zbog koje Hrvatskoj ne treba prijetiti sankcijama.

Uz to, pokraj razmjerno velike skupine naših radnika, imali smo u Švicarskoj i nekoliko desetaka tisuća hrvatskih izbjeglica, većinom iz BiH, kojima smo svakodnevno bili na raspolaganju.

Ponosan sam, dakle, na svoj životopis i prije studenoga 1992. i nakon njega, ali jasno je da su najveći heroji oni koji su u neovisnu Hrvatsku utkali svoje živote i svoje zdravlje.

IZVOR: Marko Špoljar /Jutarnji list

Dugopolje org