JESU LI TZV. „RIMSKI DANI“ U MOKROM KRAJ ŠIROKOG BRIJEGA PRODUKT JEDNOG SMIŠLJENOG PROJEKTA „WOKE“ AGENDE ILI JE TO PAK MANIFESTACIJA SUKLADNA ONOJ RIMSKOJ „KRUHA I IGARA“?

Piše: Vlado Marušić

Postoje događaji koji čovjeka potaknu na razmišljanje. Ne zato što su sami po sebi nužno loši, nego zato što se nad njima mora postaviti pitanje: „što oni zapravo predstavljaju, kakvu poruku šalju i zašto su baš takvi kakvi jesu?“ Upravo je to pitanje koje se, po mom mišljenju, s pravom može postaviti kada je riječ o manifestaciji koja se u Mokrom kraj Širokog Brijega održava pod nazivom „Rimski dani“.

Jer, kada se u jednom čistom hrvatskom i katoličkom kraju, u neposrednoj blizini Širokog Brijega, organizira manifestacija koja u središte stavlja rimske legionare, njihove odore, oružje i povijesne prikaze rimskog života, čovjek se ne može ne zapitati: „što se time želi postići i kakvu poruku želimo ostaviti našoj djeci i mladima?“ Je li to samo bezazlena turistička i kulturna manifestacija koja pokušava približiti jedan dio antičke povijesti? Ili je riječ o nečemu dubljem , o pokušaju stvaranja jedne nove kulturne matrice u kojoj će se sve više isticati „različitosti“,kojima robuje današnja mladost, i to neovisno što su te tzv“različitosti“u suštoj suprotnosti s Božjim i prirodnim zakonima što se sve manje njeguje vlastiti identitet, tradicija, vjera i povijesno nasljeđe hrvatskog naroda?

Ne tvrdim da je svaka manifestacija koja govori o Rimskom Carstvu automatski dio nekakve „woke agende“. Za takvu tvrdnju trebalo bi imati konkretne dokaze. Ali isto tako smatram da svaka javna manifestacija, osobito ona koja se održava u prostoru u kojem odrastaju djeca i mladi, ima pravo biti predmet javnog propitivanja. A posebno kada se događa u kraju koji ima toliko vlastite, hrvatske, katoličke i braniteljske povijesti koju bi trebalo znati čuvati i prenositi budućim generacijama.

ŠTO NAM ZAPRAVO GOVORI POVIJEST RIMSKOG CARSTVA?

Rimska civilizacija ostavila je neizbrisiv trag u povijesti čovječanstva. Rimljani su izgradili ceste, gradove, mostove, pravni sustav i razvili mnoge oblike organizacije društva. Njihovo nasljeđe dio je europske civilizacije i o njemu svakako treba učiti. Ali povijest nije samo ono što je lijepo i veličanstveno. Povijest Rimskog Carstva bila je i povijest ratova, osvajanja, progona i nasilja. Rim je svoju moć širio na područja drugih naroda, pokoravao ih i uključivao u golemu imperijalnu strukturu. U tom smislu, rimski imperijalizam možemo promatrati kao jedan od velikih primjera osvajačke politike u povijesti, premda se povijesne okolnosti razlikuju od kasnijih osvajanja Mongola, Osmanlija ili europskih kolonijalnih sila. I upravo zato povijest treba promatrati cjelovito. Ne možemo govoriti samo o rimskim cestama i legionarima, a zaboraviti tamnu stranu Rimskog Carstva. Ne možemo se diviti samo vojnoj moći, a prešutjeti činjenicu da su mnogi narodi izgubili slobodu pred rimskim legijama. Ne možemo govoriti samo o veličanstvenoj arhitekturi, a zaboraviti da je Rim bio i mjesto u kojem su se odvijali progoni kršćana.

RIM I KRŠĆANSTVO – POVIJEST KOJU NE SMIJEMO ZABORAVITI

Za nas kršćane posebno je važna činjenica da je Isus Krist osuđen i razapet u vrijeme rimske vlasti u Judeji. Prema Evanđeljima, Isusa je rimski upravitelj Poncije Pilat osudio na raspeće, premda je odgovornost za njegovu smrt u kršćanskom razumijevanju složena i uključuje i tadašnje židovsko vjersko-političko vodstvo. Zato nije povijesno ni teološki ispravno svu odgovornost pripisati samo Rimljanima. Ali ostaje činjenica: presuda koja je dovela do raspeća izvršena je pod rimskom vlašću i rimskom kaznom.

Kršćanstvo je nakon toga stoljećima prolazilo kroz razdoblja progona. Posebno je u kršćanskoj memoriji ostalo vrijeme cara Nerona, čija je vladavina povezana s jednim od najpoznatijih progona kršćana u Rimu. Tradicija također povezuje mučeništvo svetog Petra i svetog Pavla s Rimom u vrijeme ranog kršćanstva. I upravo su sveti Petar i sveti Pavao postali jedni od najvećih stupova kršćanstva. Petar – apostol kojemu je Krist povjerio posebnu zadaću. Pavao – čovjek koji je od progonitelja kršćana postao jedan od najvećih navjestitelja Kristova Evanđelja. Rim ih nije uspio uništiti.

I tu dolazimo do najvećeg povijesnog paradoksa. „Carstvo koje je progonilo kršćane nije uspjelo uništiti kršćanstvo. Naprotiv. Kršćanstvo je preživjelo rimske careve, njihove progone i njihove legije. Preživjelo je Nerona. Preživjelo je progone. Preživjelo je carstva. I danas, gotovo dvije tisuće godina kasnije, ime Isusa Krista poznaje cijeli svijet.

OD „KRUHA I IGARA“ DO SUVREMENIH MANIFESTACIJA

Rimski pjesnik Juvenal ostavio je poznatu sintagmu „kruha i igara“, kojom se opisivala politika kojom se narod zabavlja i zadovoljava kako bi se skrenula pozornost s važnijih društvenih pitanja. Naravno, bilo bi pretjerano današnju manifestaciju u Mokrom izravno izjednačavati s tom rimskom politikom. Ali pitanje ipak ostaje. Jesu li nama danas potrebne manifestacije koje će samo zabavljati ili i one koje će nas podsjećati tko smo, odakle dolazimo i što želimo ostaviti svojoj djeci? Ako se na jednoj strani organiziraju rimski legionari, prikazi antičkog života i povijesne rekonstrukcije, a na drugoj strani mladi konzumiraju pivo, jedu ćevape i slušaju glazbu koja nema gotovo nikakve veze s povijesnim sadržajem same manifestacije, onda se doista možemo zapitati: Što je ovdje zapravo sadržaj, a što samo kulisa? Jesu li rimski legionari i antička povijest stvarni kulturni sadržaj? Ili su oni samo scenografija za još jedan oblik zabave mladih? Jer ako je riječ o povijesnoj manifestaciji, onda bi ona trebala imati i povijesni, obrazovni i kulturni sadržaj. Ako je riječ o zabavi, onda je legitimno pitati se zašto se ona naziva „Rimskim danima“.

ZAŠTO BAŠ MOKRO?

I tu dolazimo do pitanja koje smatram potpuno legitimnim. Tko je odlučio da će se upravo u Mokrom organizirati „Rimski dani“? Zašto baš Mokro? Je li razlog tome arheološka baština i ostaci antičke građevine koja se povezuje s rimskim razdobljem? Ako jest, onda je to razumljiv i legitiman razlog. Ali tada bi bilo pošteno javnosti objasniti što se točno želi promovirati. Je li cilj zaštita arheološke baštine? Je li cilj razvoj turizma? Je li cilj edukacija djece i mladih? Ili je riječ o nečem četvrtom? Jer ako je cilj turistička promocija Mokrog i Širokog Brijega, onda se može postaviti i pitanje zašto se taj prostor ne bi iskoristio za promociju cjelokupne povijesti i identiteta ovoga kraja, a ne samo njegova rimskog razdoblja. Mokro nije samo rimsko. Široki Brijeg nije samo rimski. Hercegovina nije samo rimska. Ovaj prostor ima svoju hrvatsku, katoličku, kulturnu i braniteljsku povijest. I ta povijest zaslužuje svoje mjesto.

ZAŠTO NE „HRVATSKI DANI“?

Zašto se u Mokrom ne bi organizirali dani hrvatske tradicije i kulture? Zašto se ne bi prikazali stari hrvatski običaji? Zašto se ne bi govorilo o životu naših predaka? O starim zanatima? O narodnim nošnjama? O hrvatskoj glazbi? O glagoljici? O katoličkoj tradiciji Hercegovine? O povijesti hrvatskog naroda na ovim prostorima? O Domovinskom ratu i ulozi HVO-a u obrani hrvatskog naroda? O braniteljima? O obiteljskim vrijednostima? O svemu onome što je stoljećima stvaralo identitet ovog prostora? Zašto ne bismo imali manifestaciju koja bi našoj djeci pokazala da i njihova vlastita povijest vrijedi? Ne treba se bojati drugih kultura. Ne treba mrziti Rimljane zato što su bili Rimljani. Ne treba prezirati antičku civilizaciju. Ali isto tako ne treba dopustiti da tuđa povijest zasjeni našu vlastitu. Narod koji ne poznaje svoju povijest lako postaje narod bez identiteta. A narod bez identiteta lako postaje samo potrošač tuđih sadržaja.

A GDJE JE U SVEMU TOME NAŠA VJERA?

Mokro je dio kraja u kojem je katolička vjera duboko ukorijenjena u životu ljudi. Zato je potpuno legitimno pitati se postoji li u okviru takvih manifestacija prostor za sadržaje koji govore i o kršćanskoj baštini ovoga kraja. Ako već govorimo o Rimskom Carstvu, onda govorimo i o povijesti ranog kršćanstva. Ako govorimo o rimskim carevima, onda govorimo i o progonima kršćana. Ako govorimo o Rimu, onda govorimo i o svetom Petru i svetom Pavlu. Ako govorimo o antičkoj bazilici, onda govorimo i o činjenici da su upravo kršćani ostavili dubok trag u povijesti ovih prostora. Dakle, povijest treba prikazati cjelovito. Ne samo legije. Ne samo mačeve. Ne samo oklope. Ne samo zabavu. Nego i vrijednosti, vjeru, žrtvu i civilizacijsko nasljeđe koje je oblikovalo Europu.

NIJE PROBLEM U RIMLJANIMA PROBLEM JE AKO ZABORAVIMO TKO SMO

Možda je najpoštenije reći ovako: Nije problem u tome što se u Mokrom govori o Rimljanima. Problem bi nastao tek onda kada bismo zbog tuđe povijesti počeli zaboravljati vlastitu. Rimska povijest pripada europskoj povijesti. Ali hrvatska povijest pripada hrvatskom narodu. Katolička vjera pripada duhovnom identitetu ovog kraja. A sjećanje na hrvatske branitelje pripada našoj savjesti. Zato ne treba zabranjivati „Rimske dane“. Treba ih samo pitati: Što želite biti? Ako želite biti kulturna i povijesna manifestacija, onda pokažite povijest u njezinoj cjelovitosti. Ako želite biti turistička manifestacija, onda povežite rimsku baštinu s ukupnim kulturnim identitetom Mokrog i Hercegovine. Ako želite biti zabava, onda to otvoreno recite. Ali nemojte od mladih tražiti da samo gledaju rimske legionare i konzumiraju sadržaje koji nemaju nikakvu vezu s poviješću mjesta. Jer Mokro nije bez povijesti. Mokro ima svoju povijest. Široki Brijeg ima svoju povijest. Hercegovina ima svoju povijest. Hrvati imaju svoju povijest. I tu povijest nitko nema pravo potisnuti.

Možemo poštovati Rimljane, a voljeti svoje. Možemo učiti o antičkoj civilizaciji, a čuvati kršćanstvo. Možemo poznavati tuđu povijest, a ne zaboraviti vlastitu. I upravo zato možda nije najvažnije pitanje jesu li „Rimski dani“ u Mokrom dio nekakve „woke agende“ ili suvremena verzija „kruha i igara“. Najvažnije pitanje glasi: Hoće li naša djeca nakon tih dana znati više o Rimljanima ili će znati više o sebi? Jer ako nakon svega ostane samo ledina, nekoliko rimskih legionara, točeno pivo, ćevapi i glasna glazba, onda se moramo zapitati jesmo li dobili kulturnu manifestaciju ili samo još jednu ljetnu zabavu. A ako već imamo priliku okupiti tisuće ljudi oko povijesti, onda bi bilo dobro da tu povijest iskoristimo kako bismo mladima rekli nešto mnogo važnije: Znajte tko ste. Znajte odakle ste. Čuvajte svoju vjeru, svoj narod i svoju kulturu. Poštujte tuđe, ali nikada ne zaboravite svoje. Jer narod koji zaboravi vlastite korijene možda još uvijek ima ime. Ali polako prestaje znati što to ime znači.

Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba