Umrla je, na još nepoznatu mjestu, 20. lipnja vrlo produktivna književnica, novinarka i feministica Slavenka Drakulić (1949. – 2026.). Ona je od 1992./1993. bila neke vrste disidentica i polu-egzilantica iz samostalne Republike Hrvatske. U domovini i osobito u inozemstvu nagrađivana je i popularizirana, a njezina djela prevođena su po brojinim zemljama Zapada. Oštrim komentarom povodom njezine smrti oglasio se je na svojoj FB-stranici Ivica  Marijačić. Iako u ovakvim trenutcima vrijedi pravilo De mortuis nil nisi bene (O mrtvima ništa drugo ne iznositi doli ono što je bilo dobro), razumljivo je da se ni Marijačić ni mi nismo imali ni razloga ni snage toga pravila držati. Tri i pol desetljeća trajala je naime na političkom planu naša iritacija lažima, iskrivljenim tumačenjima, napadima i negativnostima koje je Drakulićka (kao jedna u poveliku nizu takvih) producirala pišući i govoreći po svijetu o suvremenoj Hrvatskoj, koju nikada nije htjela prihvatiti ni poštovati, dok joj je zločinačka i totalitarna ‘Srboslavija’ bila očito nešto poput idealnog društva i rajske države. Uz napomenu da nije samo ona kriva, nego i svi ti, uglavnom ljevičarski i neprežaljeno projugoslavenski intelektualni, politički i obavještajni krugovi, institucije i intelektualci po Zapadu koji su s njom dijelili i promicali glavninu njezinih negativističkih pristupa, ocjena i krivotvorenja hrvatske prošlosti i sadašnjosti. Dok  mnogi mediji i javne ‘face’ poput Dalije Orešković kuju sada u zvijezde Drakulićku,  a zlobno na račun Hrvatske i hrvatskog naroda, ratnih veterana, Tuđmana, domoljuba i svake državotvorne hrvatske ideje i prakse, u ovoj neojugoslavenskoj Hrvatskoj danas čitamo i slušamo već nebrojene hvalospjeve toj neprijateljici hrvatske države, a očekujemo i visoke državne počasti. Prenosimo, zato, Marijačićevu objavu unatoč dužnom poštovanju spram svakom ljudskom biću i spram pokojnici kao autorici onih književnih djela kada su i koliko su strogo umjetnički gledano doista vrijedna i obogaćujuća, jer, iako afektivna i sužena na politički diskurs, njegova kritika ima svoje legitimne razloge, koji se ne mogu i ne smiju potisnuti u nepostojanje.

“U 77. godini života – piše Marijačić – umrla je jugoslavenska književnica iz Hrvatske Slavenka Drakulić , jedna od najpoznatijih lažnih disidentica koja je u svakom svom usmenome i pisanome nastupu denuncirala i klevetala Hrvatsku.

Nikada se nije mogla pomiriti s političkim promjenama 90-ih, ostala je fascinirama Jugoslavijom, komunizmom i Titom, i zatrovana mržnjom prema Hrvatskoj.

Dakle, u intervjuima u europspkim i američkim medijima i u svojim knjigama klevetala je Hrvatsku da je izvršila etničko čišćenje 200 tisuća Srba u Oluji. ( U knjizi They would never hurt a fly 2004. Drakulić piše: “Rat se vodio zbog stvaranja nacionalne države pomoću etničkog čišćenja. 200,000 Srba bilo je prisiljeno napustiti Krajinu”), čak i nakon što je takvu optužbu odbacio kao velikosrpsku insinuaciju i Haaški sud u predmetu Gotovina i Markač.

Pisala je da je Tuđman bio profašistički vođa i da su neki oficiri agresorske Srpske vojske osuđeni u Haagu reagirali na njegov, Tuđmanov fašizam ( što znači da po njezinome mišljenju ne bi bilo srpske agresije da ih Hrvatska nije izazvala).
Iizmišljala je okolnosti stradanja djevojčice Aleksandre Zec stavljajući joj u usta misli i riječi koje djevojčioca nikada nije izgovorila ( primjerice, da je napadač na obitelj u noći stradanja viknuo “Prljavi Srbine”, za što nema apsolutno nikakvih dokaza)…

Veličala je komunističku represiju prema zagrebačkim studentima 80-ih prošloga stoljeća koji su u domu na Lašćini pjevali “Marjane, Marjane” i u tekst uvrstili “ime Isusovo” te jedan zbog toga osuđen na 4, 5 godine robije, a drugi na dvije godine…

Prenosila i zgražavala se nad lažima beogradske Borbe i ostalih srpskih memija u doba agresije na Hrvatsku da je pronađena kanta s 300 testisa koje su ustaše bacili nakon ubojstva Srba (posve izmišljen događaj).

Izmislila je da je vlast 90-ih u Zagrebu htjela ime Trga maršala Titu nazvati po Anti Paveliću i o tome dezinformirala svjetsku javnost.

Svoj spisateljski renome u svijetu Slavenka Drakulić nije izgradila na književnoj izvrsnosti, nego na lažnome disidenstvu i mržnji prema Hrvatskoj, što je dio ljevičarske zapadanjačke elite u Europi 90-ih tražio i honorirao. U pogledu izvrsnosti, nije bila ni sjena nedavno preminuloj Julenne Bušić koju domaća hegemonistička klasa prešućuje zato što je Bušić bila hrvatska borkinja i idealistica, a ne jugoslavenska kao Drakulićka.

I kada se sada nakon smrti Slavenke Drakulić vidi popis javnih osoba koji za njom prolijevaju suze, shvati se da su to njezini politički istomišljenici i da jednako kao i ona lažu i cmizdre za nepovratnom sramnom i krvavom političkom prošlosti koja im je bila vrhunac povijesti. To su, kao što je i ona bila, poražene pristaše agresorske vojske na Hrvatsku 90-ih.
Hrvatska nema nikakva razloga odavati počast ni njoj ni njima!” – zaključuje svoj osvrt Ivica Marijačić.

FB/Hrvatsko nebo