Zašto me Imotski, taj biser Dalmatinske zagore, mjesto čija ljepota odolijeva vremenu i nosi povijest uklesanu u svaku svoju kalu i kameni zid, uvijek i iznova poziva da mu se vratim? Možda zbog toga što stoljećima budi ponos u srcima svih onih koji ga zovu domom. A meni je Imotski od kad znam za sebe drugi dom u kojem iznova pronalazim sebe. U kojemu sam upoznao svoje prve mladenačke ljubavi pored Plavog i Crvenog jezera, pored kojih sam osjetio prve poljupce, uzdahe od kojih su mnogi ostali u meni sačuvani do danas.
Gradić u brdu koji sam kao mladić prije Domovinskog rata odlazio kako bih odigrao poneku kombinaciju Tota 13 ili 7 od 39(danas 7 od 35), da bi nakon toga obavezno popio kavicu negdje u gradu u kafiću iznad gradske tržnice pored bivše robne kuće Ima i žicao prezgodne i prelijepe koke koje su se njihale u ritmu njihovih bokova ispred mojih očiju.
Zanimljivo mi je također istaknuti kako sam svaki put kada bih zakročio na tlo Imotskog osjetio duboko u nutrini svog bića neku nepoznatu slast, čežnju i sigurnost kao malo gdje. Kao da je upravo taj grad nekom iskonskom dubokom svezom utkan u nutrinu mog bića. Kao da su neki moji preci posijali svoje sjeme upravo u ovom gradiću koje se kasnije proširilo nošeno vjetrom u druge krajeve pa i u moj Široki Brijeg gdje sam rođen.
Imotski je grad u kojem se plavetnilo neba spaja s tajanstvenom dubinom Modrog jezera i dramatičnim okvirom Crvenog jezera, čineći ga prirodnim fenomenom rijetke ljepote koje pohode rijeke ljudi iz cijelog svijeta i svi ostaju zapanjeni jedinstvenošću tih fenomena koje je kreatorska Božja ruka uklesala u kamenje koje vječno stoji i prkosi vremenu, ljudima i onima koji su te ljude željeli porobiti.
Šećući ulicama Imotskog, osjeti se duh prošlih vremena. Stari grad, s kulom Topanom kao simbolom snage i otpora, priča o hrabrosti i postojanosti naših predaka. Na svakom koraku, miris ružmarina i zvuk crkvenih zvona prizivaju toplinu doma i zajedništva, dok ispred mnogih kafića u svako vrijeme dana i noći Imoćani ispijaju svoje kavice i ćakulajući o njihovim svakodnevnostima. A tek u vrijeme nogometnih utakmica naših Vatrenih? Nema većeg navijačkog ludila na kugli zemaljskoj nego što ga tada ima u Imotskom, jer Imotska vrela krv koju su prolijevali stoljećima za svoje ideale tada provre i dok gledaju svoju repku koja je za ljude takve krvi svetinja.
Imotski nije samo mjesto, to je osjećaj. To su pjesme koje odjekuju s brda, to su susreti pod hladovinom vinove loze dok ih sunce zapada napada iza Biokova, i osmijesi ljudi koji znaju cijeniti jednostavnost života. Ljudi koji bi ti dali i zadnju kap krvi ali bi ti je se i napili ukoliko im pokušaš oteti njihovu vjeru i njihovu postojanost sraslu s kamenom iz kojeg izviru kao ljute guje.
Imotski je svaki onaj trenutak kada prvi put pogledaš prema jezerima i shvatiš kako njihova ljepota nije samo u očima promatrača, nego i u dubokim korijenima s kojima nas veže zemlja na kojoj se rađamo i kojoj konačni i pripadamo.
Imotski je i budućnost. Djeca koja trče po ulicama, čuvajući tradiciju i donoseći novu snagu ovom kraju, jamče da će ljubav prema ovom mjestu nastaviti živjeti. Mladi talenti, čiji glasovi i rad dopiru daleko izvan granica Hrvatske, pokazatelj su da Imotski nije samo prošlost, već i svijetla perspektiva.
Zanimljivo je također i to kako Imotski prednjači u mnogočemu a usudim se reći i u bilo čemu.
Prije ikoga oni će stati ispred turskih osvajača, i zaustaviti njihove prodore preko katoličkih krajeva, oni će se prvi priključiti hrvatskoj vojsci u II svjetskom ratu, oni će dati prvog hrvatskog redarstvenika na Oltar domovine Josipa Jovića, oni će nakon Domovinskog rata iznjedriti mnoge hrvatske domoljubne veličine koji su zbog svog domoljublja platili glavom od zločinačke ruke od kojih danas treba izdvojiti Tomislava Jonjića odvjetnika i povjesničara, kandidata za Predsjednika RH koji u sebi objedinjuje sve težnje hrvatskog naroda za onim iskonskim vjekovnim vrednotama koje nitko od kandidata za hrvatskog predsjednika s takvim žarom i ushitom nije predstavio Hrvatima kao on.
Imati Imotski u srcu znači nositi komadić njegove ljepote, snage i duše gdje god da kreneš. Znači čuvati uspomenu na djetinjstvo među maslinama, na ruke bake koja plete džemper dok priča o prošlim vremenima, na prve korake među poljima vinove loze iz koje su sela pored Imotskog polja cijedili vino i pekli rakiju koja grije srce i razvezuje jezik koji je ionako kod Imoćana uvijek razvezan i spreman na šalu i dosjetke, po uzoru na Matana i Kikaša iz kultnih Prosjaka i sinova i mnogih drugih prosjaka koji nisu prosili iz potrebe već iz zanata i osobnog prestiža. Imotski nije samo mjesto na karti, već dio onoga što jesmo i što ćemo zauvijek ostati.
I zato, gdje god bili, nosimo Imotski u srcu, čuvajmo njegovu ljepotu i njegov duh, i budimo ponosni na korijene koji nas vežu uz ovu zemlju, jer ljubav prema domovini počinje od onog mjesta koje prvi put nazovemo domom a Imotski s pravom zovem svojim drugim domom kojemu se rado vraćam.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba