Piše: Josip Milić

Nakon osamdeset godina šutnje, straha i terora konačno je objavljena istina. Oca Gabi Novak, glazbene dive, Đuru Novaka, ubili su „humanisti, osloboditelji i antifašisti“ 1943. godine. Uhitili su ga na Hvaru, a likvidirali na „slobodnom teritoriju – Visu“ pa mu se ni za grob ne zna. O teroru „osloboditelja“ po Dalmaciji se sad prvi put nešto čuje. Kad se počne pričati o partizanskim zločinima, tzv. povjesničari se propnu na zadnje noge da se takvo što ne smije raditi, da je to revizionizam. Đuro Novak je u ljevičarskim medijima prešućen. A da su kojim slučajem Đuru ubile ustaše i to još ne daj Bože u Jasenovcu, na taj bi dan dolazile delegacije “antifašista” pokloniti se žrtvi terora. Ovako, kako je žrtva partizana, preskoči i zaboravi. Oni ne mogu učiniti zločin.

Habulin ogorčen

Predsjednik Saveza antifašistički boraca i antifašista Hrvatske Franjo Habulin ogorčen je na sve što se zadnjih tjedana događa u Hrvatskoj, kao i na činjenicu da se na stadionima pjevaju pjesme i ori stari hrvatski poklič. Ogorčen je da se taj poklič: Za dom spremni! bez sankcija izgovara u Saboru. On za izgovaranje tog pokliča u Saboru osuđuje i Jandrokovića: „To je za ostavku šefa Sabora. Morao je to osuditi, a zastupnicima koji to izgovaraju morao je skinuti imunitet i puknuti ih van iz Sabora“ tvrdi Habulin, predsjednik antifašističkih boraca, koji je rođen 12 godina nakon rata. Mislim da čovjeka koji se lažno predstavlja nije potrebno ni komentirati, ali ponovit ću ono što napisa, neki dan, kolega Ivica Granić, da mogu i danas bi nas u jame bacali.

Naravno da je na sva ova događanja reagirao i prevrtljivac Mesić. On nas prepada svojom starom mantrom, kako bi, da nije bilo partizana, Hrvatima, nakon rata 1945., vladao kralj u Kraljevini Jugoslaviji. Ta njegova tvrdnja opetovana i ove godine, natjerala me je na promišljanje: kako bi to bilo da je 1945. formirana Kraljevina Jugoslavija?

Besmisleno pitanje Tito ili Tuđman?

Prije toga samo želim konstatirati kako je Hrvatska vjerojatno jedina država na svijetu u kojoj, u predizbornoj kampanji, plaćenički mediji postavljaju političarima pitanje tipa: Tito ili Tuđman? Još je neshvatljivije da ima i takvih koji imaju hrabrosti reći: Tito. I nepismeni i zatucani hrvatski mazohisti biraju titoiste na vlast. Niti u jednoj državi na svijetu nije moguće da mediji postavljaju pitanje jeste li za onoga tko je tu državu stvorio ili za najvećeg negatora te države u čitavoj njezinoj povijesti. Ako se već mora postaviti pitanje takve vrste, logično bi bilo da ono glasi: za koga ste: za kralja Petra ili za Tita? Jer, to su dva hrvatska neprijatelja, i dalo bi se raspravljati o tome tko je Hrvatima kroz povijest nanio više ili manje zla, od njih dvojice.

Četnički zločini

U prošlom sam tekstu napisao da mi je srpski žandar ubio djeda Nikolu Jerkića na kućnom pragu, kada je djed, kao tadašnji čelnik HSS-a u Čitluku, sazvao prosvjed povodom ubojstva Stjepana Radića. U međuvremenu mi stariji rekoše kako je taj žandar kod moga djeda godinama živio, jeo, pio i spavao, jer je djed bio glavar Brotnja i držao je gostionicu. Unatoč svemu, hladnokrvno ga je ubio. Osim njega, usput je ubio još njegove najbliže stranačke suradnike Grgu Primorca i Šimuna Filipovića. Ni za jedno ubojstvo nije odgovarao.

U Kraljevini ne bi bilo Bleiburga?

Vratimo se sad Mesićevoj temi: šta bi bilo, kad bi bilo. Iako je svaka hipotetska tvrdnja manje više fluidna i nezahvalna za obrađivanje, ona ipak zaslužuje barem kratku analizu. Kad bi mene osobno pitali Tito ili kralj, unatoč svemu što smo obiteljski proživjeli od kraljeva žandara, mislim da je kralj manje zlo od maršala.

Zašto? Da je kralj pobijedio u Drugom svjetskom ratu, vjerojatno ne bi bilo Bleiburga. Ne zato što on ne bi htio pobiti toliki broj Hrvata, nego zato što mu to Zapad, po svemu sudeći, ne bi omogućio. Tito je sa svojim trupama iz Slovenije ušao u Korušku i zauzeo Klagenfurt. Povukao je partizanske jedinice tek nakon obećanja Engleza da će mu isporučiti hrvatske izbjeglice na Bleiburgu. Kralj nije bio u takvoj poziciji i ne bi došao u situaciju da pobije toliki broj Hrvata.
Kralj ne bi ubio Stepinca, ni progonio Crkvu

Kralj bi, kao dio Zapada, ipak morao prihvatiti demokratski sustav i slobodne izbore. Nema šanse da bi mu Zapad odobrio diktaturu, kakvu je prešutno odobrio Titi. Ostalo bi živo pola milijuna Hrvata. Danas bi nas bilo milijun, do milijun i pol više. Kralj po svemu sudeći ne bi ubio 660 katoličkih svećenika, ni kardinala Stepinca. Titi je to bilo zacrtano u planu i programu rada. Tito i njegovi ateistički pobočnici su sustavno progonili preživjele svećenike o čemu naš narod pojma nema. Mislim da 95 posto Hrvata nije nikad čulo za biskupa Čulu koji je proveo 16 godina po Titinim kazamatima, na pravdi Boga, samo zato što je bio biskup.

Da je 1945. pobijedio kralj vjerujem da ne bi bili pobijeni ni fratri na Širokom Brijegu. Kralj nije mrzio vjeru, niti je progonio vjerske službenike, kao što ju je mrzio Tito. Komunisti su, sve što su radili, radili iz mržnje prema vjeri. To je jedan sotonski sustav u temeljima zatrovan mržnjom prema Crkvi i kršćanima.

Gospa je u Fatimi predskazala komunizam kao jedno od najvećih zala u povijesti čovječanstva. Nakon Prvog svjetskog rata komunizam je instaliran u Rusiji. Nakon Drugog svjetskog rata komunizam se proširio po cijelom svijetu do Njemačke, Kine i Kube. I svugdje su činili slične zločine, ali su Hrvatskoj bili najorutniji.

Četnički „antifašizam“

Četnici su raspad Jugoslavije 1941., iako razbijeni, jedini dočekali naoružani i koliko toliko organizirani. Četnici su odmah nakon proglašenja NDH, dakle 11. travnja 1941. godine izvršili pokolj Hrvata u Hrvatskom Blagaju kod Slunja. Odmah su napali i hrvatska mjesta kod Mostara (Ilići i Cim) 15. travnja 1941. godine, nekoliko dana nakon proglašenja NDH. U tim napadima, četnici su silovito razarali sela, palili kuće (zabilježeno je oko 85 spaljenih kuća) i ubijali preostalo hrvatsko stanovništvo koje se nije uspjelo sakriti ili pobjeći. Vjerujem da 95 posto Hrvata ne zna ni to, da su 9. rujna 1941. Talijani došli u Mostar i da ustaša od tada, pa do 9. rujna 1943., (pad Italije) nije smio u uniformi ili naoružan ući u grad. Za to vrijeme su četnici, „antifašisti“, imali svoj štab u centru Mostara, na Musali, i slobodno su šetali gradom.

U Kraljevini bi se rehabilitirao Maček i HSS

Unatoč svim tim zločinima, mislim da bi kraljevina Jugoslavija bila manje zlo nego Titov komunistički kazamat. U kraljevini bi ipak bio kapitalistički sustav, a ne propali komunistički i živjelo bi se, koliko toliko, od rada, a ne od ideologije. Pedeset smo se godina vrtili oko socijalističkog samoupravljanja da bi 90-te sva ekonomija propala i urušila se kao kula od karata. Na koncu, bilo bi za očekivati da, ukoliko bi se vratila Kraljevina, vratio bi se u politički život i Maček i HSS, a s njim i Hrvatska u granicama Banovine, tako da bi se i hrvatsko pitanje unutar Jugoslavije riješilo. Za slobodu bismo se opet 1990. morali izboriti, ali bi se legitimno borili za malo veće granice od ovih. Iako smutljivac Mesić tvrdi da smo hrvatsku državu dobili 1974. komunističkim ustavom, ista bi nas borba čekala 1990. i da je bila Kraljevina.

Zbog svega rečenoga, kad bi me pitali: kralj ili Tito, za razliku od Mesića, rekao bih, ipak kralj, kao manje zlo. I to strašenje kraljem koje godinama plasira Mesić ne pije vodu, jer veći zločinac od Tita po hrvatski narod, se na ovim prostorima nije rodio. A uspoređivati zločinca Tita s Tuđmanom je degutantni zločin za koji bi se, u svakoj normalnoj državi išlo u zatvor.

Braniteljski.info