Piše: glavni urednik Vlado Kolak

Riječ fenomen dolazi od grčke riječi phainomenon, što znači “ono što se pokazuje, što se pojavljuje”. U filozofiji, to je pojava u svijetu koju doživljavamo osjetilima, ali čije dublje značenje traži promišljanje i razumijevanje. U širem, svakodnevnom govoru, pojam “fenomen” često se koristi površno – za nešto neobično, istaknuto ili senzacionalno, a da se pritom zanemari unutarnji smisao, duhovna dubina i uzrok te “pojave”.

Upravo zbog toga, kada kažemo da je hrvatski narod fenomen, ne govorimo o nekoj površnoj “ambalaži”, folkloru, ili prolaznoj slici.

Govorimo o narodu koji je kroz stoljeća sačuvao svoju vjeru, identitet i kulturu, unatoč brojnim pokušajima da ga se razbije, ponizi, preoblikuje ili izbriše.

Vjera, obitelj, domovina

Govorimo o narodu koji je dao zavjet Bogu da neće osvajati ni voditi nepravedne ratove, već će braniti svoju zemlju, obitelj i vjeru. Taj zavjet dat je prije više od tisuću godina, i do danas ostaje temelj hrvatske duhovne vertikale.

Nažalost, istodobno svjedočimo pokušajima da se sve ono što nas čini jedinstvenima izvrgne ruglu, ismije i pogazi. Blaćenje simbola hrvatske posebnosti postalo je svojevrsna industrija. Sve što je autentično, duhovno i narodno pokušava se zamijeniti praznim sadržajem i globalističkom uniformnošću.

Još Hrvatska ni propala

No, upravo u takvom vremenu, pojavljuje se glas – jasan, hrabar i nezaobilazan – glas Marka Perkovića Thompsona.

Njegov peti album, E moj narode, nije samo glazbeno djelo – to je vapaj, opomena i molitva. Kao glas u pustinji, Thompson progovara o stvarnosti koju mnogi žele zataškati – o borbi sa silama tame, o duhovnom ratu koji se vodi za dušu naroda. Pjesme s tog albuma ne pjevaju samo o prošlosti, već o narodu kao fenomenu, o njegovoj snazi da vjeruje, voli i prašta, ali i da oprašta.

U tom duhovnom okviru valja se prisjetiti i proročanske misli Antuna Gustava Matoša, koji je pisao o hrvatskoj sudbini riječima: “Vidio sam stotinu čuda, ali nigdje narod s toliko Juda.” I doista, nakon Zvonimirovog prokletstva, nakon stoljeća bez vlastite države, čistilišta, molitve, šutnje, do stepinčeve Crkve.

Mlada Hrvatska ustaje

No, nakon patnje, došlo je i Vrijeme Blagoslova. U tim svetim godinama 90-ih, hrvatski narod je, pod vodstvom predsjednika Franje Tuđmana, ostvario tisućljetni san – stvorio je neovisnu državu. Tuđmanov amanet bio je jasan: ovu državu ostavljamo budućim naraštajima da je u miru i pravednosti urede na dobro sebi i svojoj djeci.

I unatoč svim pokušajima da se taj narod ponovno slomi, zatomi i marginalizira – on se diže. Dokaz tomu je i događaj koji će se zbiti na zagrebačkom Hipodromu: 500.000 mladih okupit će se s istom onom porukom kojom je narod kroz stoljeća prkosio tiraniji – Hrvatska neće propasti! Nova mlada Hrvatska ustaje – sa srcem koje vjeruje, s pjesmom koja ne šuti i s narodom koji se ne stidi svoga imena, svoga križa i svojih korijena.

Jer, ako je fenomen ono što se pokazuje, što budi čuđenje i što poziva na razmišljanje – onda je hrvatski narod, usprkos svim nesrećama, bez sumnje – fenomen.

NDH težnja hrvatskog naroda

Ne mogu na ukazati na naivnost dijela hrvatskih političara koji se neprestano daju uvući u besplodne rasprave o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koje sustavno potiču osobe poput Milorada Pupovca, Tvrtka Jakovine i Hrvoja Klasića. Njihov cilj nije objektivna analiza povijesti, već uporno nametanje NDH kao zločinačke tvorevine, bez uvažavanja povijesnog konteksta i težnji hrvatskog naroda da u tim izuzetno teškim i kaotičnim vremenima ostvari svoju samostalnu državu.

NDH, kao mlada država nastala usred Drugoga svjetskog rata, prije svega bila je izraz želje i težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom – stoljetnog sna o neovisnosti. Taj povijesni trenutak ne može se razumjeti ako se izolira od tadašnjih okolnosti, političkih savezništava i pritisaka velikih sila. Reduktivno je i intelektualno nepošteno svoditi čitavu ideju hrvatske državnosti tog doba samo na ideološke etikete i zločine pojedinaca, bez šire slike.

Slično tome, pozdrav “Za dom spremni” mnogi od nas doživljavamo kao najjasniji izraz domoljublja, spremnosti na žrtvu i obranu svog doma, obitelji i vjere. Taj pozdrav, osobito za nas hrvatske branitelje koji smo dragovoljno stali u obranu Domovine tijekom Domovinskog rata, ima duboko osobno i simboličko značenje.

I ja se, kao dragovoljac Domovinskog rata, pitam: za što bih uopće trebao biti spreman ako ne za obranu vlastitog doma, svojih najmilijih i vrijednosti u koje vjerujem? Ako su dom i domoljublje nešto što se mora skrivati ili prešućivati, što to onda govori o našem društvu i o onima koji su ga branili?

Vrijeme je da se hrvatski političari oslobode nametnutih povijesnih narativa i počnu zauzimati stavove utemeljene na nacionalnom dostojanstvu, povijesnoj istini i poštovanju žrtve onih koji su se borili za slobodu i neovisnost Hrvatske.

Pozivam sve istinske Hrvate da stanemo kao braća, kao što smo stali 90-ih i na Thompsonovom koncertu i uz pjesme uputimo molitve Bogu za naš narod i za buduće naraštaje, da ponosno žive u sretnoj Domovini.

Braniteljski portal