U mojem “sukobu’ sa Muslimanima iz Bosne i Hercegovine ovdje na društvenim mrežama najčešće su me osim psovanja i vrijeđanja, Bosanci etiketirali kao “ustašu i UZP-ovca”! Hvala Vam na komplimentu !

Postoje trenuci koji ogole državu do kraja — pokažu ima li kičmu ili nema. Za mene je odnos Hrvatske prema vlastitim ljudima pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju bio upravo takav trenutak. I ono što sam vidio nije bila snaga, nego nesigurnost, kalkulacija i nedostatak političke volje.
Ne radi se ovdje samo o presudama. Radi se o tome kako je država reagirala — ili točnije, kako nije reagirala.

Dok su drugi gradili strategije, lobirali, osporavali i branili svoj narativ, Hrvatska je djelovala kao da želi što prije zatvoriti poglavlje, bez obzira na cijenu. U slučaju “Prlić i ostali”, uključujući Jadranka Prlića, prihvaćen je okvir koji ima duboke političke i povijesne posljedice — i to gotovo bez ozbiljnog otpora.

To je ono što boli. To je ono što moramo ispraviti!

Kad gledam kako se ponaša država poput Izraela, razlika nije u tome što oni nemaju optužbe. Imaju ih. Njihovi lideri, poput Benjamin Netanyahua ili pokojnog generala i premijera Ariel Sharona, godinama su pod povećalom međunarodnih institucija ili su bili.
Ali njihova država nikada ne ostaje neutralna.

Ona zauzima stav. Ona brani. Ona osporava. Ona ne prepušta drugima da definiraju što se dogodilo i zašto. Čak i kada priznaje pogreške, to čini iz vlastite pozicije, a ne pod pritiskom izvana.
Hrvatska je, nasuprot tome, djelovala kao promatrač vlastite povijesti.
Najpotresniji trenutak cijele priče bio je čin Slobodan Praljaka, generala i za mene heroja !.Ne kao politička poruka koju bi trebalo romantizirati, nego kao krajnji izraz osobnog junaštva i uvjerenja da mu nije pružena pravda kakvu je očekivao.

I tu dolazimo do ključnog pitanja: što je država Hrvatska učinila prije toga?

Je li učinila dovoljno da obrani svoju verziju događaja?
Je li učinila dovoljno da pokaže da stoji iza svojih ljudi — ne bezuvjetno, ali odlučno i jasno?
Moj je uvjerenje da nije.
Ne zato što nije mogla — nego zato što nije htjela riskirati. Hrvatska je izdala Hrvate u BiH naročito one koji su branili hrvatski narod u Bosni i Hercegovini.
I upravo tu vidim razliku između Hrvatske kakva jest i Hrvatske kakvu bih želio.

Želim državu koja razumije da međunarodno pravo nije samo pravno pitanje, nego i političko. Državu koja neće automatski prihvaćati tuđe kvalifikacije bez borbe. Državu koja će znati gdje treba stati i reći: ovo je naša perspektiva i mi ćemo je braniti.
Ne tražim slijepo negiranje odgovornosti. Tražim ravnotežu — između pravde i dostojanstva, između suradnje i samopoštovanja.
Jer bez toga, svaka presuda postaje više od pravnog dokumenta — postaje dio priče o tome tko smo bili.

A tu priču ne bismo smjeli prepustiti drugima. Naročito ne Muslimanima u Bosni i Hercegovini još manje Srbima sa kojima imamo povijesno iskustvo lažne priče oko Jasenovca koja je postala ” istina” !
Zato vjerujem da borba tu ne završava.

Nepravde — stvarne ili percipirane — ne nestaju same od sebe. One se preispituju, osporavaju, analiziraju i, ako za to postoji temelj, pokušavaju ispraviti. To nije čin prkosa prema svijetu, nego odgovornost prema vlastitoj povijesti.
Ako međunarodna zajednica ne razumije u potpunosti hrvatsku perspektivu, onda je još veća obveza na nama da je sami razumijemo — jasno, argumentirano i bez kompleksa.
Država možda ne može promijeniti sve presude, ali može oblikovati način na koji ih tumači, kontekstualizira i prenosi budućim generacijama.

I iznad svega, mora znati prepoznati one koje dio društva vidi kao svoje branitelje i simbole jednog vremena.
Ne kroz jednostavne etikete, nego kroz ozbiljan, odgovoran i vlastiti pogled na prošlost.
Jer država koja ne razumije vlastitu priču, teško može očekivati da će je razumjeti itko drugi.
Zato prvo ja osobno a smatram da i država Hrvatska, nepravde prošlosti i položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini jest pitanje koje Hrvatska više ne može ignorirati.

Kada se danas govori o presudama Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i njihovim posljedicama, prečesto se rasprava zadržava na pravnim formulacijama, a premalo na stvarnim političkim učincima koje su te presude ostavile na terenu — posebno na položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Jer posljedice nisu ostale u sudnicama.
One su se prelile u političku stvarnost.

Presuda u predmetu “Prlić i ostali”, uključujući Jadranka Prlića, nije samo definirala individualnu odgovornost. Ona je, htjeli mi to priznati ili ne, utjecala na percepciju legitimnosti političkih zahtjeva Hrvata u BiH. Time je dodatno oslabila hrvatsku pregovaračku poziciju u složenom sustavu kakav je uspostavljen Daytonskim sporazumom.
Danas svjedočimo realnosti u kojoj se Hrvati, kao jedan od tri konstitutivna naroda, sve češće osjećaju politički nadglasani i institucionalno marginalizirani.

Primjeri su brojni:

-Izbor hrvatskog člana Predsjedništva glasovima većinskog bošnjačkog biračkog tijela
-Dugotrajne blokade izmjena izbornog zakona
-Osjećaj da se načelo konstitutivnosti ne provodi u praksi
U takvom kontekstu, nije teško razumjeti zašto dio hrvatske javnosti govori o podređenom položaju u odnosu na političku dominaciju Bošnjaka.

Ovdje više nije riječ samo o prošlosti — nego o sadašnjosti i budućnosti.

Ako se jedan narod, koji bi trebao biti ravnopravan, sustavno osjeća preglasanim i politički nemoćnim, tada problem nije samo percepcijski, nego strukturalan.
I tu dolazimo do pitanja koje se sve češće, i sve glasnije, postavlja: je li postojeći ustroj Bosne i Hercegovine dugoročno održiv za Hrvate?
Za mene, odgovor se nalazi u ideji trećeg entiteta.
Ta ideja nije nova, ali dobiva na težini upravo zbog akumuliranog nezadovoljstva i osjećaja da postojeći mehanizmi ne jamče stvarnu ravnopravnost.

Tvrdim da bi takvo rješenje:

-Omogućilo političku autonomiju
-Osiguralo institucionalnu zaštitu
-Stabiliziralo odnose unutar zemlje
Kritičari, naravno Muslimani, upozoravaju na rizike:
-Dodatne etničke podjele
-Političku nestabilnost
-Moguće međunarodne otpore

No ono što se više ne može ignorirati jest činjenica da status quo ne funkcionira za sve jednako.
Za Republiku Hrvatsku ovo pitanje nije samo vanjskopolitičko.
To je i strateško i sigurnosno pitanje.
Položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini izravno je povezan s dugoročnom stabilnošću regije, ali i s identitetskim i političkim interesima same Hrvatske. Ako se hrvatski narod osjeća nezaštićeno i marginalizirano, posljedice se ne zadržavaju unutar granica BiH.

Zato Hrvatska mora početi jasnije artikulirati svoju politiku.
Ne nužno kroz jednostrane poteze ili radikalne zahtjeve, nego kroz:
-Konzistentnu diplomatsku inicijativu
-Jasno definirane ciljeve
-Aktivno sudjelovanje u reformi izbornog i ustavnog sustava BiH
I da — uključujući i otvorenu raspravu o svim opcijama, pa i o trećem entitetu, pa i o mirnom razdruživanju ako se pokaže da druge reforme ne daju rezultate.
Jer ignoriranje problema nije rješenje.

Ako smo iz ičega trebali nešto naučiti iz iskustva s međunarodnim presudama i njihovim posljedicama, onda je to da pasivnost ima cijenu.
A ta cijena danas se vidi u položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Pitanje je samo hoćemo li je i dalje ignorirati — ili ćemo konačno početi djelovati.

Gordan Bičak/Facebook