Zagreb je konačno oslobođen, a Thompsonov koncert je slavlje u to ime.

Lijepo je slaviti pobjedu u bilo čemu pozitivnom.

Čitajući pak kojekakve osvrte uglavnom nekih starijih komentatora u svezi koncerta Marka Perkovića Thompsona na hipodromu, osjetila sam kako su neki ogorčeni raznim stvarima. Nikad kraja ogorčenjima kod nekih…

Također i time što su se borili protiv onih koji su mu ranije branili nastupe u zemlji za čiju se slobodu borio i kao sada se osjećaju nekako nepriznati.

E baš lijepo kako bismo razumjeli mnoge što su se borili, a još im nije priznato, čak naprotiv. Žigosani su.
Ali lijepi su to žigovi…kao tetovaže koje svjedoče hrabrosti i ustrajnosti u ljubavi.

I ja ponekad osjetim ogorčenje kada vidim one koji me nisu podržali u borbi protiv zla koje se razmahivalo sve više i u konačnici rastjeralo naš narod po svijetu, ali ne sudim im, odnosno nije mi krivo kada vidim “u kojem redu sada stoje”, jer u kojem god jesu meni mogu samo gledati u leđa na spektaklu zvanom “Ja slavim otpor zlu, život i ljubav”.

Zašto brinuti tko je u prvim redovima kada su u svim ostalim većinom oni koji potvrđuju kako se može pobjediti silu i bez sile, pjesmom zapravo?

Svaka je borba važna do neke pobjede. Ja se evo još borim i ne idem na taj spektakl, ali mi je drago što mnogi mogu. “Samo” nekih pola milijuna. Impozantno doista.

Ovo je jedan lijep način da se vlasti pokaže “tu smo, ima nas iako ste nas rastjerali”.

Vlast neka sada uživo vidi je li pametno okrenuti se protiv pola milijuna puta tri ili više(glasača) i konačno shvati da je narod sila, a ne oni.
Zapravo nisu oni branili Thompsonu pjevati. On je cijelo vrijeme pisao, skladao i pjevao.
Branili su mu okupiti ljude na jednom mjestu kako bi se vidjelo “koliko nas ima”.

A vidi se to ionako. Jedan od meni “najdražih” testova su one gužve i kolone prema Austriji i Njemačkoj kada ljudi odlaze na rad, a neki to redovito pripisuju odlascima Hrvata na skijanje.

I onda se dogodilo. Nisu mu mogli zabraniti hipodrom. Sve po propisu, a sigurno ih je bilo.

Novac je imao za sve makar od prodanih karata u onih dan dva. On i njegov tim. Kako onda ne preći sve prepreke i ne pripremiti spektakl?
Tko im je više mogao stati na put?

Ljubitelji glazbe Marka Perkovića Thompsona među kojima su uglavnom domoljubi dokazali su nešto što malo tko spominje.

Dokazali su da postoji pola milijuna ljudi, a postoji ih i još mnogo više samo nisu svi odlučili tada na koncert, koji su dosegnuli mogućnost da u sekundi iz svih krajeva svijeta po kojem su ih rastjerali mogu ‘udariti u isti čavao’ ako treba.
Online ili stajanjem u redu. Ali ljudi su opet i unatoč svemu spremni.

Najviše mi je opet zanimljivo kako se sada neki mnogo brinu za sigurnost ljudi, a kada su mnogi odlazili iz domovine i ostavljali prazne domove nisu tu brigu pokazali.
Kod istih izostaje i ponos na nešto naše veliko što se događa, a njihova šutnja kada se rasprodaju arene nekim nedomoljubima može se tumačiti kao podrška istome.
Po pitanju ekonomije moglo bi se reći kako je slađi novac od onih koji vole tu neku nedomoljubnu glazbu. Ili je nešto drugo?!

Uglavnom, velika je ovo stvar.

Jedan veliki znak kako se može pobjediti silu i bez sile…stihovima, pjesmom.
A ovima što je pola milijuna ljudi problem ne bi to bio da kojim čudom ustane maršal i dolazi u Zagreb.
Još se sjećam špalira pionira izvedenih sa nastave i radničke klase i ostalih kako mašu zastavicama nekome tko im je kriv za smrt mnogih predaka i potpune paralize gradova dok taj cirkus traje i završi.
Iste nije boljela duša za odlazak više od milion ljudi iz Hrvatske, a boli ih ovih pola milijuna.

Došlo bi još pola milijuna da je moguće osigurati takav skup.

Strašno je veliko zlo koje je komunizam posijao, a netko zalijeva to otrovno cvijeće do dan danas.
Hrvati nemaju većeg neprijatelja od hrvatskih komunista.
Možda ih nikada ne pobijedimo, ali i ovakvo bacanje na pod je veliki uspjeh.

Mojim sjećanjem prošla je još jedna misao ovih dana.
Početkom domovinskog rata nije se imalo oružja i neki su morali kako su znali kupiti pušku ako hoće ne dočekati agresora “goloruki”.

Ovaj test pišem u spomen i čast na čovjeka koji je prodao svoju gitaru Gibson Les Paul (1991.g.) kako bi kupio pušku, ne znam koju i ne znam gdje je zakopana nakon rata, i stao dakle u obranu svoje zemlje i svoje tada malene i mlade obitelji i drugih.
U spomen na čovjeka čija je obitelj nakon rata progonjena i raselila se i onih koji su dali i više, svoje zdravlje i život.
Ali njegova i druga djeca koja nisu “ustaše koje urlaju” već kompozitori i izvođači najljepših tonova ljubavi i ponosa, ne samo da su živa nego mogu sa ponosom reći:-Uzalud vam trud svirači…

Dobro uvijek pobijedi zlo samo svi ne dočekaju da to vide.

Hrvatska ima vojsku za osloboditi je od mržnje.
Zagreb nije pod opsadnim stanjem već to djeca osloboditelja i ostali slave slobodu koju su im izvojevali branitelji i drugi domoljubi.
Nakon ovoga ništa više neće biti isto.
Neće se više pitati gdje si bio ’91., nego gdje si bio 2025.godine?
Neće vrijediti više ni ona:-Malo nas je al’ nas ima.
Sada bi bolje bilo govoriti:-Ima nas i nije nas baš malo.

Thompsonov koncert je nastavak velikih događaja od koncerta Prljavog kazališta na Trgu bana Jelačića do danas kojim se sili pokazuje da je ipak ljubav, a posebno ljubav prema domovini, najjače oružje.
Jače od Gibson-a, Marschall-a i opreme iz Dubaija.
Bez ljudi koji žive ljubav sve bi to bilo veliko ništa.

Snaga ljubavi je jača od svake sile.

Ljubav odnosno domoljublje je kada možeš domovini iz bilo kojeg dijela svijeta šapnuti:”Nisi ti meni daleko od srca” i tu prestaje snaga svakog zla.

Ružica Zeljko/Braniteljski portal.ba