Piše:Vlado Marušić
U srcu Zagreba, pod suncem srpanjskog neba, koje su svojim preletom parali hrvatski Rafali, na dan kada su svi pogledi bili usmjereni na vojne postrojbe ,tehniku kojom raspolaže hrvatska vojska i veličinu prošlih bitaka, general Ante Gotovina stajao je mirno među svojim suborcima, promatrajući nastup ponosne Hrvatske vojske. Tijekom izvođenja pjesme “Ako ne znaš što je bilo” Marka Perkovića Thompsona, suze su tiho skliznule niz njegovo lice, a cijela Hrvatska, koja je s njim podijelila taj trenutak, osjetila je snagu tih suza koje su potekle i niz mnoga druga lica onih koji su na bilo koji način sudjelovali u Domovinskom ratu, jer onaj tko nije prošao kroz Domovinski rat jačinu tih suza ne može osjetiti.
Gotovina, čovjek koji je kroz svoje vojničke i životne borbe postao simbol hrabrosti, ponosa i žrtve, nije mogao zadržati emocije pred tolikom simbolikom. U tom trenutku, on nije bio samo general , već je bio čovjek, pun uspomena, osjećaja i dubljih značenja koja su za njega, a i za cijelu Hrvatsku, daleko više od običnih vojnih strategija i planova.
“Ako ne znaš što je bilo” nije bila samo pjesma , bila je to pjesma koja je odzvanjala kroz godine borbe, kroz svakodnevnu patnju, kroz sve one koji su dali svoj život za slobodu Hrvatske. Za Gotovinu, te riječi nisu bile samo tonovi glazbe, već su bile simbolika krvi, muke,odricanja i patnje u vihoru rata Velebita, Dinare, Posavine, Slavonije, Hercegovine,a svaki stih je iznosio jedno poglavlje njegovog života, jedno sjećanje na borbu, krv i suze koje su prolijevali oni koji su mu stajali uz bok.
Kroz cijeli njegov život su u tom trenutku proletjele sjenke svih njegovih kolega, mrtvih i živih u Legiji stranaca, u Domovinskom ratu ali i onih koji su napustili ovaj svijet nakon njega odmah tu u njegovoj blizini kad im je uhvatio zadnji pogled u kojemu se zrcalilo ono posljednje:Zbogom.
One njegove suze su bile podsjetnik svima nama na njegove uzničke dane u haškom pritvoru u kojemu je nepotrebno i nepravedno završio a slavodobitnički iz njega izašao zajedno sa svojim ratnim kolegama-zapovjednicima Čermakom i Markačom. Te su suze bile i kao znak zahvale za pokojnog generala Slobodana Praljka čovjeka iznimne ljudske hrabrosti, čestitosti, ponosa i neslomljive vjere u te vrednote, koji je radije izabrao smrt u tom pritvoru nego li slobodu koja mu udara trajnu stigmu i obilježje ratnog zločinca što nikada nije bio i što će povijest odmakom vremena zasigurno i potvrditi.
Njegove su suze bile suze koje nikada ne smijemo zaboraviti
Suze generala Gotovine nisu bile znak slabosti, već snage , one iskonske snage koja dolazi iz unutarnjeg svijeta, iz njegove najdublje nutrine, njegove duše, iz spoznaje da je proživio toliko, da je nosio na svojim plećima povijest ove zemlje,nezamislivu odgovornost u danima najvećeg ponosa i slave, da je bio ključni dio nečega mnogo većeg od njega samoga. Ta povijest nije zaboravljena, a te suze su samo dokaz kako se borci za slobodu nikada ne odriču svojih sjećanja i emocija, svojih obećanja danih onima kojih više nema i koji su još uvijek s nama, jer svaki trenutak njihove borbe nosi neizmjernu težinu.
Zato su suze generala Gotovine jučer bile, zapravo, i suze svih onih koji su u tom trenutku, kroz njegov pogled, osjetili hrabrost, ljubav prema domovini i zahvalnost za slobodu koju danas uživamo. To je trenutak kada povijest postaje osobna, a heroji, iako snažni, ostaju ljudi, puni emocija, ponosa i patrijarhalne ljubavi prema svojoj domovini.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba