Gdje ste danas?
Gdje ste onda kada istinski Branitelj ostane sam pred nepravdom, pred birokracijom, pred hladnim šalterima institucija koje bi mu morale biti saveznik, a ne protivnik? Gdje ste kada Branitelj, koji je život ostavio u rovovima, danas ostavlja zdravlje po hodnicima zavoda, sudova i ministarstava, na graničnim prijelazima i institucijama zakonodavne, izvršne pa čak i sudske vlasti?
Kad se dijele pozivnice, sjedala u prvim redovima, kad se polažu vijenci i drže prigodni govori tada vas ima. Tada ste glasni, tada ste vidljivi, tada se natječete tko će biti bliže kameri, bliže protokolu, bliže moći. Ali kada Branitelju treba konkretna pomoć pravna, institucionalna, ljudska tada zavlada tišina. Tada se gase telefoni. Tada se odgovornost prebacuje s jednih na druge.
A praksa?
Praksa se, nažalost, pretvorila u grubu rutinu zanemarivanja. Istinski Branitelji postali su statistika, broj u registru, predmet u ladici. Umjesto da udruge budu bedem obrane dostojanstva onih koji su stvarali državu, prečesto su postale same sebi svrha zatvoreni krugovi, interesne skupine, produžena ruka politike ili osobnih ambicija.
Zaboravlja se tko je nosio pušku, a tko danas nosi kravatu. Zaboravlja se tko je spavao u blatu, a tko danas sjedi u toplim uredima. Zaboravlja se da Domovina nije stvorena radi udruga nego su udruge stvorene radi Branitelja.
Istinski Branitelj ne traži milostinju. Ne traži povlastice. Ne traži privilegije. Traži samo pravdu. Traži poštovanje. Traži da ga se ne gazi drugi put ovaj put mirnodopskim sredstvima.
Kako je moguće da Branitelj mora sam pisati žalbe, sam voditi upravne sporove, sam dokazivati ono što je već jednom dokazao krvlju? Kako je moguće da se više energije troši na unutarnje sukobe među udrugama nego na borbu za prava onih zbog kojih udruge postoje?
Domoljublje nije parola. Domoljublje nije zastava samo na svečanim datumima. Domoljublje je stati uz svog suborca kada je na koljenima. Domoljublje je biti uz Branitelja i kada od toga nema političke koristi, kamera ni aplauza.
Ako ste zaboravili zašto ste osnovani, onda ste izgubili smisao. Ako ne znate prepoznati istinskog Branitelja u nevolji, onda ste izgubili kompas. Ako šutite dok se nepravda čini onima koji su stvarali slobodu, onda niste predstavnici Branitelja nego dekor sustava.
Ovo nije napad. Ovo je vapaj. Ovo je glas onih koji su predugo šutjeli. Još nije kasno.
Ali vrijeme istječe, zajedno sa zdravljem, dostojanstvom i životima istinskih Branitelja . Domovina vam neće suditi po broju projekata, nego po broju spašenih ljudi.
Povijest će pamtiti tko je bio uz Branitelje kada je bilo najteže a tko je okrenuo glavu.
Gdje ste danas kada istinski Branitelji, ratni vojni invalidi HVO-a iz Bosne i Hercegovine, ponovno proživljavaju rat ovaj put bez puške, bez suborca i bez zaklona, pred hladnim rješenjima i pečatima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Republike Hrvatske?
Godinama se već, sustavno i bez imalo stida, nastavlja praksa odbijanja zahtjeva RVI pripadnika HVO-a iz BiH za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu u Republici Hrvatskoj. Praksa koja nije iznimka nego pravilo. Praksa o kojoj je Udruga razvojačenih branitelja HVO-a Županije Zapadnohercegovačke u više navrata javno i argumentirano pisala, upozoravala, dokazivala i vapila.
I što se dogodilo? Ništa. Šutnja. Zid. Ignoriranje.
Posebno boli činjenica da članovi URB HVO-a ŽZH nemaju nikakva prava iz Domovinskog rata, ali se naša udruga vođena čašću, savješću i istinom bori i za prava svih Branitelja, bez obzira pripadaju li našoj udruzi ili ne. Borimo se jednako za pripadnike HVIDRA-e, za obitelji poginulih i nestalih, za zatočene Branitelje, za odlikovane, za one zaboravljene i prešućene. Mi se ne dijelimo po knjižicama, iskaznicama i podobnosti. Mi se dijelimo samo na one koji su branili i one koji danas šute.
Naša udruga redovito izlazi s priopćenjima u kojima iznosimo točne, provjerene i argumentirane činjenice, suprotstavljajući se svima koji Braniteljima ukidaju prava ili im ih nikada nisu ni dali pa tako i Hrvatskom zavodu za MiO RH. I zato smo nepoželjni. Zato smo ignorirani. Zato nam se vrata javnih medija zatvaraju.
A gdje su u svemu tome tzv. krovne, temeljne i reprezentativne udruge?
One koje se financiraju javnim novcem, one koje imaju urede, logistiku, tajništva, automobile i plaćene troškove, one čiji su čelnici mahom davnih dana riješili vlastite statuse? Gdje su njihova priopćenja? Gdje su njihove konferencije za medije? Gdje su njihovi prosvjedi, tužbe, javni istupi? Nema ih.
Njihova borba završava ondje gdje počinje protokol. Oni znaju polagati vijence i paliti svijeće jednom godišnje. Znaju se pojavljivati u javnim medijima, rame uz rame s „dobročiniteljima“, s političkom elitom, s dr. Draganom Čovićem. Znaju govoriti protokolarno o „svetosti Domovinskog rata“ ali samo dok to ne traži konkretnu žrtvu, sukob ili istinu.
Ali kada Branitelj iz BiH, pripadnik HVO-a, ratni invalid, dobije odbijenicu iz Zagreba tada vlada muk.
Tada nema domoljublja. Tada nema solidarnosti. Tada nema ni Hrvatske, ni zajedništva, ni zahvalnosti.
Za razliku od njih, URB HVO-a ŽZH ne može ni primirisati tim istim javnim medijima, jer ideološki i politički ne odgovaramo nomenklaturi HDZ-a BiH. Jer ne pristajemo na šutnju. Jer ne trgujemo istinom. Jer ne klečimo pred moći.
Ali neka znaju jedno: Naši članovi znaju. Svi Branitelji znaju. I svi istinski domoljubi znaju. I znat će to prepoznati. I znat će to zapamtiti. I znat će to primjereno kazniti na idućim izborima. To je naša poruka. Mirna, ali odlučna. Dostojanstvena, ali nepokolebljiva i jako praktična
Jer Domovina se ne brani šutnjom. Branitelji se ne ostavljaju sami. A nepravda kad se sustavno čini postaje izdaja.
A izdaja se kažnjava. Tako je bilo tako će i biti.
URB HVO-a ŽZH/Braniteljski portal. ba