Piše: Vlado Marušić
Postoje mnoge društvene mreže, od kojih je jedna od najeksponiranijih Facebook stranica, preko koje mnoge javne osobe, pa i one manje javne, reklamiraju sebe i svoje aktivnosti, usluge i proizvode.
Ovih dana Facebook stranice imaju, kako bi se ono reklo, „pune ruke posla“, jer mnogi kandidati za predstojeće Opće izbore u BiH, zakazane za dan 04. listopada 2026. godine, preko te stranice reklamiraju sebe i svoje stranke, nudeći neke nove ideje, nove programe i nova obećanja, premda njih preko 98% nakon što uđu u vlast ili u neku zakonodavnu, izvršnu ili pak sudsku instancu u BiH, FBiH ili u njezine županije, preko noći zaborave što su govorili ili obećavali, jer im je od svega najvažnije dobiti profesionalni mandat i ostale beneficije koje idu uz to.
Mnogima od njih izborna obećanja traju kraće od mikrofonske jeke kada siđu s govornice ili pak kraće od trajanja njihovog videa na Facebook stranici na kojoj su obećavali brda i doline onima koji su ih slušali ili se pak trudili slušati, premda su im misli bile negdje na drugoj strani, opterećene svakodnevnim problemima s kojima žive godinama.
Zanimljivo je kako su mnogi od njih sebe uljepšali, frizirali, našminkali, istrenirali u pogledima, usiljenim i lažnim osmjesima; neki se prave blesavi, neki pak ne skrivaju svoju narcisoidnost kojoj robuju, dok neki pak glume „macho muškarčine“, dok samo rijetki od njih izgledaju prirodno i neizvještačeno.
Objavljivati sebe i svoje sadržaje na društvenim mrežama je potpuno legalno, legitimno i opravdano, imajući u vidu kako su društvene mreže zadnjih godina jedno od najvažnijih sredstava promidžbe u društvu.
Oni koji objavljuju takve sadržaje na društvenim mrežama su barem dva koraka ispred onih koji ne objavljuju takve sadržaje po društvenim mrežama, jer ne žele ili pak nisu korisnici društvenih mreža, a poglavito Facebook stranica.
Premda su takve osobe zakinute u odnosu na ove prve i kasne za njima, kao što kasni i moja malenkost, koji nemam svoju pravu, ali ni lažnu Facebook stranicu na svoje ime niti ću je ikada imati, a razloge za to nisam dužan nikome obrazlagati, ovdje ću se malo pozabaviti mnogima koji objavljuju takve sadržaje na društvenim stranicama, a poglavito na Facebook stranicama.
Takve osobe bi se mogle svrstati u skupinu „Facebook ratnika“, jer velika većina njih, premda nastupaju s pravim imenom i prezimenom, nisu u stanju suočiti se face to face s onima koje napadaju preko tih stranica, premda i među njima postoje oni koji stoje iza svojih riječi.
No, ono što je meni najvažnije kod ove skupine „Facebook ratnika“ jest odsustvo objavljivanja sadržaja kojima bi oni mogli kompromitirati sebe ili svoju stranicu, te oni u principu objavljuju sadržaje koji nisu u koliziji s općeprihvaćenim pravilima igre vlasnika Facebook stranica, a ta pravila su često usmjerena protiv svekolikih nacionalnih, vjerskih i svih drugih interesa hrvatskog naroda.
Svi oni drugi koji se pak drznu objavljivati takve sadržaje bivaju suočeni s blokiranjem njihovih Facebook stranica na kraće ili dulje vrijeme, za razliku od ovih prvih koji s time nemaju problema.
Postoji također i druga, znatno brojnija skupina tzv. „Facebook ratnika“ koji se skrivaju iza lažnih profila i koriste svaku prigodu kako bi blatili nekoga ili nešto i oni u tome nemaju mjere ni granice, jer su skriveni iza tih profila, ali svejedno nanose nemjerljivu štetu onima koje blate, a većinom blate neopravdano.
Takvi ljudi često zaboravljaju jednu jednostavnu istinu: iza svake fotografije, svakog imena i svake objave nalazi se čovjek. Čovjek koji ima svoju obitelj, svoju čast, svoje ime i prezime, svoje rane i svoje životne križeve. Nije teško pritisnuti tipku i napisati uvredu. Mnogo je teže pogledati čovjeka u oči i ponoviti mu ono što ste napisali.
Sad se postavlja pitanje kakva je sličnost onih koji imaju otvorene Facebook profile i onih koji ih imaju po lažnim imenima i nazivima?
Po meni, i jedni i drugi imaju nedostatak empatije prema drugima, već su većinom sebični, umišljeni, narcisoidni, a oboji su kukavice, jer su pred tipkovnicama jako hrabri, a ukoliko se suoče sa subjektom svog napada, ili pak ukoliko pred javnošću moraju braniti ono što su objavljivali na tim facebook stranicama manji su od makova zrna.
Možda smo ja, kao i mnogi koje poznajem, a nemaju Facebook stranice, staromodni, ali mi se držimo one stare, prokušane, a ona je susret uživo s onima koje želimo susresti, kritizirati, opominjati ili pak voljeti.
Jer se samo susretima mogu sresti oči onih koji se boje ili pak plaše susresti s nama, taman nas mrzili ili voljeli.
A oči su, ipak, nešto što nijedna tipkovnica ne može sakriti. U očima se vidi strah, vidi se iskrenost, vidi se sram, ali se vidi i čovjekova hrabrost. Na Facebooku je lako biti velik, snažan i nepobjediv. U stvarnom životu čovjek se ipak mora suočiti sam sa sobom, a to je često najteži susret od svih.
Zato bih rekao da nije problem u Facebooku, niti u društvenim mrežama. Problem nastaje onda kada čovjek izgubi mjeru i kada mu virtualni svijet postane zamjena za stvarni život. Kada tipkovnica postane štit iza kojega se skrivamo, a ekran zid iza kojega više ne vidimo čovjeka kojemu se obraćamo.
Nekada je za jednu tešku riječ trebalo imati hrabrosti stati pred čovjeka. Danas je dovoljna jedna tipka.
I možda je upravo zato danas više nego ikada potrebno sačuvati ono što se ne može „lajkati“, „podijeliti“ ili „blokirati“ a ono je: ljudsko dostojanstvo, riječ, pogled i osobni susret.
Jer čovjek se ne mjeri brojem pratitelja, lajkova i komentara. Čovjek se mjeri onime što ostane iza njega kada se ugasi ekran, nestane profil i utihne tipkovnica.
A tada ostaje samo ono najvažnije : jesmo li bili ljudi ili pak jadni i umišljeni virtualni „facebook ratnici.“.
Vlado Marušić / Braniteljski portal.ba