Piše: Josip Milić
Donosimo tekst iz novina iz “demokratske” Jugoslavije:
Osuđena grupa homoseksualaca
“Pred Okružnim sudom u Zagrebu održana je glavna rasprava protiv grupe homoseksualaca iz Zagreba. Optuženi su svojim razvratnim načinom života vršili štetan utjecaj na omladinu, te su neke mladiće u pubertetu naveli na put razvrata i besposličarenja.
Osim toga, svi su se optuženi kao ostali propagirali buržoasko društvo ispoljavali kao neprijatelji današnje naše društvene stvarnosti. Nekoliko njih preuzimali su se u bjekstvo i inozemstvo.
Okružni sud osudio je Mirka Belušića na 6 godina lišenja slobode s prisilnim radom na gubitak biračkog prava u trajanju od pet godina. Miroslava Kratkovića na pet i po godina lišenja slobode s prisilnim radom na gubitak biračkog prava u trajanju od dvije godine. Boleslava Strzeszevskog na 5 godina lišenja slobode s prisilnim radom na gubitak biračkog prava u trajanju od godine. Ivicu Horvatića na 5 godina lišenja slobode s prisilnim radom na gubitak biračkog prava u trajanju od godine, Vladimira Radnića na 3 godine lišenja slobode s prisilnim radom, Zlatka Hervoića na 2 godine lišenja slobode s prisilnim radom i Vladislava Kršana na godinu i 6 mjeseci lišenja slobode s prisilnim radom.”
Paradoks nostalgije prema državi koja je homoseksualce trpala u zatvor
Na današnjim „Pride“ povorkama u Zagrebu i drugim gradovima bivše države mogu se vidjeti zastave bivše Jugoslavije, petokrake i simboli režima koji se u javnom prostoru često romantizira kao „napredan“ i „slobodarski“. Upravo zato vrijedi podsjetiti na jedan povijesni dokument koji ruši taj mit, sudski zapis o drakonskom kažnjavanju homoseksualaca u socijalističkoj Jugoslaviji.
U Zagrebu je, pred tadašnjim Okružnim sudom, osuđena skupina homoseksualaca na višegodišnje kazne zatvora s prisilnim radom i gubitkom biračkog prava. Optužnica ih je teretila za „razvratan način života“, „negativan utjecaj na omladinu“ i neprijateljski odnos prema „društvenoj stvarnosti“. Drugim riječima: zbog onoga što danas LGBT udruge nazivaju identitetom i pravom na različitost, tada se išlo u kaznionicu.
Režim koji nije trpio „drugačije“
Jugoslavenski komunistički poredak nije poznavao koncept osobnih sloboda kakav se danas zaziva. Privatni život bio je političko pitanje, a svako odstupanje od propisanog modela „novog socijalističkog čovjeka“ smatralo se devijacijom. Homoseksualnost nije bila samo društveno stigmatizirana – bila je kazneno gonjena.
Kazne izrečene u ovom slučaju – do šest godina zatvora s prisilnim radom – jasno govore da nije riječ o „drugačijem vremenu“, nego o represivnom sustavu. Isti taj sustav danas dio aktivističke scene prikazuje kao državu socijalne pravde, tolerancije i slobode.
Nostalgija bez pamćenja
Posebno je znakovito da današnje LGBT udruge, koje se predstavljaju kao borci protiv diskriminacije i represije, otvoreno koketiraju s jugoslavenskim simbolima. Time, svjesno ili nesvjesno, slave poredak koji bi njih same – da u njemu žive – proglašavao društvenim neprijateljima.
To nije samo povijesni paradoks, nego i ideološko sljepilo. Jer ako je današnja Hrvatska, uza sve svoje mane, društvo u kojem se Pride može održavati pod policijskom zaštitom i medijskim pokroviteljstvom, onda je Jugoslavija bila društvo u kojem se zbog istog identiteta išlo na robiju.
Ideologija važnija od istine
Ovdje više nije riječ o pravima LGBT osoba, nego o ideologiji. Jugoslavija se ne slavi zato što je bila slobodna, nego zato što je bila „antifašistička“, „lijeva“ i „protiv nacionalne države“. Povijesne činjenice – poput progona homoseksualaca – guraju se pod tepih jer ne odgovaraju narativu.
I zato se danas događa apsurd: oni koji se zaklinju u „ljudska prava“ nose simbole režima koji je ljudska prava sustavno gazio. Oni koji govore o toleranciji veličaju državu koja je zatvarala zbog privatnog života.
Vrijeme je za iskrenu raspravu
Ovaj sudski zapis nije fusnota povijesti, nego dokaz. Dokaz da Jugoslavija nije bila država slobode, nego kontrole. I da nostalgija prema njoj nije znak progresivnosti, nego neznanja ili svjesnog krivotvorenja prošlosti.
Ako se već govori o pravima, slobodama i dostojanstvu čovjeka, onda bi minimum intelektualnog poštenja bio priznati istinu: režim kojem se danas maše zastavama bio je neprijatelj svega onoga što se danas traži na ulicama.
Braniteljski.info