Piše:Vlado Marušić
Postoje istine koje ne zastarijevaju, ma koliko ih se pokušavalo zamotati u celofan humora, “regiona”, festivala i lažne tolerantnosti. Jedna od tih istina glasi: Jugoslavije više nema. Nema je ni na karti, ni u stvarnosti, ni u srcima naroda koji su je preživjeli i krvavo doživjeli. I što je još važnije nikada je više neće biti ma koliko to neki pokušavali. Pa ipak, postoje oni koji to odbijaju prihvatiti. Mentalni Jugoslaveni. Titoisti bez Tita. Komunisti presvučeni u “liberale”, “umjetnike” i “regionalne vizionare”. Oni koji bi razbijenu staklenu čašu ponovno lijepili, ne mareći što su se ljudi na te krhotine već jednom krvavo porezali.
Danas se Jugoslavija ne vraća tenkovima, nego filmovima. Ne dekretima, nego “zezanjem”. Ne nasiljem, nego relativizacijom. Najnoviji pokušaj tog povratka jest film „Svadba“, koji kroz navodnu komediju i šprdnju pokušava izbrisati temeljne istine: tko je bio agresor, a tko žrtva; tko je palio, a tko branio; tko je rušio, a tko krvario da bi opstao. U filmu u kojemu se propagira, zapravo ismijava „nacionalno-vjerska bezvezarija“ odnosno ona mostarska „nigdje veze“ po kojemu je u hrvatskom narodu uvriježeno mišljenje, svijest, tradicija kako Hrvati ne trebaju sklapati brakove s drugim vjerama jer se time remeti tisućljetna tradicija i povijest hrvatskog naroda.
I upravo je suština odnosno srž tog filma ismijati te tradicionalne vrednote koje nisu „nacionalno-vjerska bezvezarija“ hrvatskog naroda ,a koje su ga konačno i održale pred svim burama i neverama kroz njegovu krvavu povijest.
U tom filmu Domovinski rat ispada nepotreban nesporazum, zločin bez krivca, tragedija bez odgovornosti. Sve se svodi na isti lonac, istu krivnju, istu maglu i istu šprancu kojom se napada samostalna i suverena Hrvatska. A tamo gdje nestane istine, nestane i pravde. No ono što najviše boli nije samo relativizacija povijesti. Boli ismijavanje svetinja. Boli ruganje Katoličkoj Crkvi u Hrvata. Boli vrijeđanje Isusa Krista, Sina Božjega, i to pod krinkom “umjetničke slobode”. Boli kada se psovka pokušava predstaviti kao folklor naših baka, iako svi znamo da to nije istina. To nije naša tradicija. To nije naš govor. To nije naš duh.
A najtužnije od svega jest šutnja. Redovi pred kinima. Puna gledališta. Pa i u mom Širokom Brijegu gdje se na kartu čekalo danima u redovima. Gleda se, smije se, odobrava se. Kao da nismo ništa naučili. Kao da nismo platili cijenu. Kao da se svetinje mogu gaziti bez posljedica. Zato vrijedi spomenuti one sredine koje su rekle ne. Poput Novog Travnika, gdje je lokalni svećenik pozvao na bojkot takvog filma. Ne iz mržnje. Ne iz netrpeljivosti. Nego iz dostojanstva.
Jer ovaj film nije izoliran slučaj. On je dio šireg, koordiniranog udara na slobodnu i suverenu Hrvatsku. Udara koji dolazi s lijevih liberalnih medijskih i političkih pozicija, potpomognut čitavom plejadom javnih osoba koje Hrvatsku vide kao grešku povijesti, a Jugoslaviju kao nedosanjani san. Njihova imena su poznata, a evo nekih od njih:Dalija Orešković, Anka Mrak Taritaš,Tomislav Tomašević, Sandra Benčić, Ivana Kekin, Siniša Hajdaš Dončić, Arsen Bauk, Peđa Grbin, Urša Raukar, Ante Tomić, Miljenko Jergović, Hrvoje Klasić, Denis Latin, Markovine, Jakovine, Puhovski, Pusići, Lalići, Severine, Kosorke, Stazići, Goldsteini, a njihovi nastupi su prepoznatljivi, a cilj je jedan stvoriti :novu Jugoslaviju, prvo na mala, a potom na velika vrata.
Njima se, na kraju, može poručiti samo jedno. Ne iz bijesa, nego iz činjenice. Ne iz prijetnje, nego iz povijesti. Riječima koje su odjeknule pred desecima tisuća ljudi koje je izgovorio najveći živući hrvatski glazbenik, Branitelj i domoljub Marko Perković Thompson na zagrebačkom Hipodromu i koje su jače od svakog filma, svake kolumne i svakog pamfleta:
“Gospodo – Jugoslavije više nema.”
I neće je biti. Nikada više.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba