Piše:Vlado Marušić

Nedavno su u Županiji Zapadnohercegovačkoj prosvjedovali zdravstveni djelatnici, ljudi koji svakodnevno bdiju nad životima drugih, tražeći povećanje svojih plaća od 30%. Vlada ŽZH nudila im je 27%, kao da se dostojanstvo može mjeriti u postocima. I dok su se brojke hladno sudarale na pregovaračkim stolovima, stvarni život je patio čak 53 zdravstvena djelatnika napustila su svoja radna mjesta, ostavljajući sustav na rubu kolapsa, a bolesne ljude u tišini neizvjesnosti i straha.

I gle čuda , preko noći su se „pronašla“ i ta preostala 3%. Kao da su bila skrivena negdje između nečije savjesti i političke računice. Sustav se „spasio“, radnici su se vratili, ali gorak okus ostaje. Jer još jednom se pokazalo da se brda tresu, a rodi se miš , dok najveću cijenu, kao i uvijek, plaćaju oni najtiši: bolesni, nemoćni, zaboravljeni.

Posebno boli činjenica da ti isti bolesni ljudi, iako formalno imaju dostupnu primarnu zdravstvenu zaštitu u domovima zdravlja u Širokom Brijegu, Ljubuškom, Posušju i Grudama, često ne mogu dobiti usluge koje bi im morale biti zajamčene. Prisiljeni su tražiti pomoć u privatnim klinikama koje niču poput gljiva poslije kiše, gdje se i najosnovniji pregledi naplaćuju od 50 do 100 KM, dok ozbiljnije dijagnostičke pretrage dosežu i nekoliko stotina maraka.

A nitko ne pita te ljude otkud im novac za te preglede? Kako preživjeti s 667 KM mirovine, s tzv. „egzistencijalnom naknadom“, ili s invalidninom koja jedva doseže 300 KM? Kako preživjeti kad bolest ne pita, a sustav šuti?

U takvom ozračju, gdje se svakodnevno urušava dostojanstvo čovjeka, dodatni teret pada i kroz pravosuđe. U posljednje vrijeme brojni građani suočeni su s neostvarivanjem svojih zakonskih prava zbog štrajka pravosudnih djelatnika na Općinskim sudovima u Širokom Brijegu i Ljubuškom te na Županijskom sudu u Širokom Brijegu. Kraj tog štrajka još se ne nazire, a vrijeme neumoljivo teče protiv čovjeka.

Jer sud nije samo institucija sud je mjesto gdje se kroje sudbine.

Zamislite čovjeka koji čeka raspravu o nasljeđivanju , odluku koja mu može promijeniti život. Zamislite obitelj koja čeka pravdu za svoje najmilije, dok počinitelji još uvijek hodaju slobodni. Zamislite ljude kojima su prodaje kuća i zemljišta blokirane jer nema tko presuditi o vlasništvu. Zamislite obitelji koje žele pomoći svojim najbližima oboljelima od teških psihičkih bolesti, ali ne mogu jer sud ne donosi odluke o skrbništvu.

Zamislite i one koji čekaju razvod – ne iz hira, nego iz očaja – i svaki dan tog čekanja za njih je nova rana, nova duševna bol, nova financijska propast.

I sve to – kao da nikoga ne zanima.

Vlada ŽZH, koja bi trebala biti u službi svakog čovjeka, kao da je oglušila na vapaje naroda. Ako nema sluha za zdravstvo, pravosuđe, školstvo i policiju temeljne stupove društva onda se s pravom postavlja pitanje: kome ta vlast uopće služi?

Možda je istina bolna, ali sve se više čini kako su ministri ove Vlade umorni i to ne od rada, nego od odgovornosti. Kao da samo čekaju izbore 2026. godine da skinu teret sa svojih leđa i odu svatko svojim putem. A iza sebe? Ostavit će prazninu, razočaranje i jednu veliku crnu rupu u koju su gurnuli vlastiti narod.

No, jedno je sigurno nitko od njih neće ostati na ledini. Dobro su se „potkožili“ tijekom mandata. Ali ono što se novcem ne može kupiti jest obraz.

A kad se obraz jednom izgubi, kad se pretvori u „đon“, tada čovjek može hodati kroz život bez srama ali nikada bez osude.

Jer narod pamti.
Pamti šutnju kad je trebalo govoriti.
Pamti nepravdu kad je trebalo braniti pravdu.
Pamti one koji su ga ostavili kad mu je bilo najteže.

I zato će, kad dođe vrijeme, znati pokazati ne samo nezadovoljstvo, nego i izlazna vrata onima koji su kroz ta vrata ušli u naše živote i krojili nam ovako gorku sudbinu.

Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba