Piše:Vlado Marušić

U hrvatskom javnom prostoru ponovno se otvara tema simbola i njihovog mjesta u suvremenom društvu. Predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić najavljuje kako će njegova stranka inzistirati na kaznenom progonu onih koji javno koriste pozdrav „Za dom spremni“. No, dok SDP podiže glas protiv jednog simbola, istodobno šuti o drugima: o zvijezdi petokraci, četničkim kokardama i simbolima totalitarnih režima pod čijim je znakovljem hrvatski narod podnosio jednaku, ako ne i veću patnju.

Postavlja se pitanje: zašto jedni simboli smetaju, a drugi ne? Zar se može govoriti o pravdi i pomirenju dok se mjeri dvostrukim aršinima? Ako se ZDS smatra neprihvatljivim, zašto se istodobno ne sankcionira i petokraka, pod kojom su u ime komunističkog režima počinjeni najveći zločini nad Hrvatima nakon Drugog svjetskog rata? Zločini koji su za cilj imali zbrisati cijeli hrvatski narod s lica zemlje i to nakon završetka II svjetskog rata, pa čak i nastavku tog rata u Domovinskom?

Hrvatski narod kroz cijelu svoju povijest pamti a najviše pamti masovne zločine učinjene protiv njega. Taj narod je imao jednu zajedničku težnju ,a ta težnja je bila za slobodom i samostalnošću. Ta težnja je konačno rodila tisućljetnim snom o stvaranju prve samostalne i suverene države NDH koja je imala sve značajke moderne europske države, koja je imala i svoje regularne oružane snage Ustaše. To što je ta država u II svjetskom ratu bila na strani poraženih sila Osovine treba zahvaliti činjenici što je Hrvatska uvijek kroz svoju povijest gravitirala, ekonomski, kulturno,i na svaki drugi način s vodećim europskim državama a poglavito s Njemačkom koje sveze evo traju i dan danas. Bogu hvala.

Isto tako nikakav zločin počinjen ni u kakvom sustavu ne treba ignorirati niti pravdati pa ni zločine regularne države NDH i njenih regularnih oružanih snaga Ustaša u II svjetskom ratu, no ti zločini su ništa, čista mrvica u usporedbi s zločinima partizana i četnika u II svjetskom ratu a poglavito nakon njega. A to što su tzv“ ustaški zločini“ preuveličani odnosno predimenzionirani tisućama puta treba“zahvaliti“tzv.“pobjednicima“ u II svjetskog ratu jer je opće poznata činjenica kako povijest uvijek i svugdje pišu pobjednici a ne poraženi.

Zbog svega toga je Vijeće ERU u nekoliko svojih rezolucija osudilo sve totalitarne sustave počev od nacizma, fašizma sve do komunizma, no za Hajdaša-Dončića i SDP riječ komunizam se ne nalazi u tom sustavu već samo sve ono što asocira na fašizam čime oni relativiziraju prošlost, prilaze selektivno ovoj problematici, a o njima njihovom razmišljanju svoj sud su dali Hrvati njih preko 650 000 na koncertima Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu i Sinju, te im je stoga prikladno zapjevati pjesmu:“Uzalud vam trud svirači!“

A to što su likovi poput Hajdaša-Dončića preodjenuli komunizam u celofan tzv“antifašizma“opet treba zahvaliti istinskim hrvatskim Braniteljima koji ih nisu“riješili“nakon završetka Domovinskog rata provodeći pravednu lustraciju što bi neminovno dovelo do njihove političke, gospodarske, kulturne i svekolike druge eliminacije iz života današnje Hrvatske, pa stoga ne bi bilo nikakvih Hajdaš-Dončića, Frljića, Jergovića, Klasića, Jakovina, Markovina, Tomića, Pusića, Teršelićka, Grbića, Bauka, Stazića, Raukara, Tomaševića, Benčićki, Oreškovića, Puhovskih, nikakvih tzv“kulturnih izopačenih manifestacija“ tipa Nosi se i Fališ u kojima se diskreditiraju sve hrvatske vrednote, Sveti Domovinski rat, Sveta Katolička i Apostolska crkva u Hrvata, vjera, Bog, Branitelji, sve ono na čemu je utemeljena moderna hrvatska država a ne država koja je po njima utemeljena na tekovinama tzv“antifašizma“ što je čista beskrupulozna i bestijalna laž onih koji se nikada nisu pomirili sa stvaranjem samostalne i suverene RH iako od nje bogovski žive zahvaljujući izdašnim financijskim i drugim donacijama onih koji se rotiraju na vlasti neovisno pripadaju li SDP ili HDZ-u.

Ta njihova težnja za kaznenim progonom svih onih koji promiču starohrvatski pozdrav se ne može i ne smije poistovjećivati s bilo kojim totalitarizmom. No, jednako tako, hrvatski narod ima pravo tražiti da se ne demonizira samo jedan dio povijesti, koji je već desetljećima neosnovano demoniziran dok se drugi sustavno prešućuje ili, još gore, prikazuje kao „oslobađajući“ i „antifašistički“, iako je donio desetljeća progona, zatvaranja, montiranih procesa i gubitka slobode.

Ovdje dolazimo do suštine problema , licemjerja SDP-a i čitave ljevice u Hrvatskoj. Oni se predstavljaju kao čuvari demokracije i antifašizma, a zapravo selektivno biraju što će osuditi, a što prešutjeti. Smeta im „Za dom spremni“, ali ne smeta im zvijezda petokraka pod kojom su stotine tisuća Hrvata stradale u Jazovki, Hudoj jami, Macelju i na križnim putovima. Prozivaju i sude simbolima koji su dio jednog segmenta povijesti, kojeg se istinski Hrvati nikada neće stidjeti jer je težnja za stvaranjem samostalne i suverene NDH nadišla sve eventualne nikada do kraja istražene i dokumentirane zločine, zločine počinjene pod krinkom te države, a istodobno zatvaraju oči pred simbolima koji podsjećaju na najveće zločine počinjene nad vlastitim narodom. To nije moralna dosljednost , to je čisto političko licemjerje. Čisti bumerang koji se vraća u lice onima koji su ga bacili u lice drugima s mržnjom a da se pri tome nisu uvjerili je li ga taj na koga su bacili taj bumerang uopće zaslužio.

Ipak ukoliko ne znaju oni ili ne žele znati, zna hrvatski narod koji je pohodio Thompsonove koncerte i stadione na Poljudu i Zagrebu kada je hrvatska mladost u koju se svi kunu rekla svoj objektivni sud što misli o hrvatskim vrednotama i povijesnoj istini koja je nepobitna.

U 21. stoljeću hrvatska politika bi konačno trebala imati snage jasno reći: osuđujemo sve totalitarizme i fašistički, i komunistički, i velikosrpski. Tek tada ćemo se moći približiti pravoj pomirbi i gradnji društva u kojem se neće dijeliti ljudi po političkim i ideološkim kriterijima, nego po ljudskosti, poštenju i doprinosu zajednici.

Dokle god budemo trpjeli selektivno biranje simbola koje osuđujemo, a druge gurali pod tepih, dotle nećemo imati iskrenu slobodu niti pravu povijesnu istinu. Hrvatski narod zaslužio je da se njegovoj povijesti pristupi s poštovanjem, bez ideoloških manipulacija i političkih obračuna.

Ja čvrsto vjerujem kako je naša mladost upravo na Thompsonovim koncertima u Zagrebu i Sinju pokrenula te procese kao lavinu koja se kotrlja rušeći sve laži, spletke, intrige i zablude koje su u okovima držale hrvatski narod od 1945.godine do dana današnjega.

Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba