Piše:Vlado Marušić
Nakon što smo zajedno s članom naše udruge , Borislavom Brzicom zvanim Džon ponajprije preko UZB ŽZH, a potom URB HVO-a ŽZH,plovili nemirnim vodama FBiH, često trošeći zadnje KM, oštećujući naše obitelji kako bi bešćutnim političkim elitama ukazali na očajan položaj istinskih Branitelja u društvu, tražeći svoja zaslužena prava, često dolazeći u sukob s pripadnicima specijalne i temeljne policije, na graničnim prijelazima i ispred institucija zakonodavne i izvršne vlasti u FBiH, njenim županijama, općinama i gradovima, paralelno s time smo sanjali i svoje snove koji su bili pohranjeni u nama negdje u dubini našeg srca i naše duše, a koje snove smo rijetko otkrivali ikome osim iznimno malom broju svojih istinskih prijatelja.
Jedan takav san koji se dugo nalazio skriven u najskrovitijem kutku bića Borislava Brzice našeg Džona upravo je meni on otkrio čime mi je učinio čast biti prvim svjedokom otkrivanja tog sna.
Džon je naime cijeli svoj život maštao upisati Likovnu akademiju premda je to za njega najveći dio njegovog života bilo neostvarivo zbog niza razloga, jer je morao kroz život zarađivati kako bi prehranio sebe i svoju obitelj, suprugu i tri sina, a potom ga je zadesio Domovinski rat u kojemu je aktivno sudjelovao od prvog do zadnjeg dana u borbenom sektoru.
No, unatoč tome cijeli je život slikao i stvarao umjetnička djela koja su završila na različitim stranama svijeta, no njemu to nije značilo mnogo jer je želio svoj talent darovan od Boga opismeniti i dati mu pečat Akademskog slikara kroz redovito školovanje koje mu je bilo nedostupno zbog razloga koje smo već naveli.
Osnivanjem UZB ŽZH a potom URB HVO-a ŽZH on se ponajprije otvorio meni kao Predsjedniku te udruge te me plašljivo upitao postoji li ikakva mogućnost njegovog upisa na ALU u Širokom Brijegu premda je rođen 1966.godine i imao je završen tek III stupanj srednje škole.
U njegovom pogledu ja sam vidio onu iskru odlučnosti jednog istinskog Branitelja koji je vjerovao u sebe ali i iskru sumnje hoće li ga primiti na tu ALU s obzirom na njegove godine života i školsku spremu.
Sve ostalo je povijest.
Ja sam ga upisao u Privatnu školu u Širokom Brijegu današnji Veritas kako bi položio razliku do IV stupnja, smjer grafički dizajn što je uspješno položio i on je upisao ALU u Širokom Brijegu gdje je morao donijeti više svojih likovnih radova kako bi bio primljen na nju.
Nakon njegovog upisa na tu Akademiju počelo je naše zajedničko putovanje u kojemu smo svih pet godina njegovog školovanja proveli praktično svaki dan skupa jer je moja kuća u neposrednoj blizini ALU na Širokom Brijegu, dok je on svakodnevno sa svojim Gofom II putovao iz Gruda za Široki Brijeg boreći se sa svim vrstama nedaća jer se paralelno sa studiranjem morao skrbiti i o svojoj obitelji, nezaposlenoj supruzi i trojici nezaposlenih sinova.
Godina za godinom on je izgurao svojih 5/pet godina i dana 15 prosinca 2025.godine stekao zvanje Magistra ALU u Širokom Brijegu čime je jedna od najvažnijih etapa njegovog života poslije Domovinskog rata za njega završena.
Nakon stjecanja tog zvanja i diplome u džepu ni on a niti ja nismo sumnjali niti jednog trenutka kako će njemu biti zagarantirano i osigurano radno mjesto u Grudama u kojima je proveo cijeli svoj životni vijek i to ne na mjestu nekog profesora likovne umjetnosti već radno mjesto sukladno njegovom životnom vijeku ali i statusu istinskog Branitelja iz borbenog sektora bez ikakvih prava iz Domovinskog rata.
Iako se istinski Branitelji iz borbenog sektora nikome ne mole za pomoć kao što to nisu činili ni prije Domovinskog rata, za njegovo vrijeme i nakon njega, on je obavio neke neformalne razgovore u svezi s njegovim zapošljavanjem kod Načelnika Gruda Ljubom Grizeljom, Ministrom hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Mladenom Begićem, no uvijek je za njegovo zapošljavanje bio zadužen netko drugi, iza nekih drugih vrata.
Premda je Borislav Brzica Džon odlazio i do tih nekih „drugih vrata“ osobe koje su sjedile nasuprot tih „drugih vrata“ su ga vraćale na prva vrata na koja je pokucao čime se stvarao začaran krug labirinta koji je nudio samo jedan suvisao odgovor a on je:“Uvijek postoji neko „prišniji“netko važniji kome je predviđeno to radno mjesto na koje on puca , a njemu su se nudile mrvice kao što su zamjene nekih trudnica u školama na određeno radno vrijeme.
Neki od onih kojima je kucao na prva vrata su mu otvoreno rekli kako su nemoćni u njegovom zapošljavanju čime je spuštena zavjesa njegovom traženju posla u Grudama pa čak i u ŽZH na neodređeno vrijeme.
Već nekoliko mjeseci to neodređeno vrijeme traje a naš istinski Branitelj i Magistar ALU u Širokom Brijegu želi živjeti život dostojan čovjeka i istinskog Branitelja te su mu kroz glavu proletjele sve godine njegovog života pa i ovog života od 5/pet godina njegovog putovanja na relaciji Grude-Alu u Širokom Brijegu. Svaki dan ,svaki sat, svaka situacija, svaka misao koja ga je proganjala na tom putu i on je presjekao.
Prije nekoliko dana je spakirao par svojih nužnih stvari i otišao na privremeni rad u Švicarsku na jednu plantažu voća i povrća na kojoj je prethodnih godina u ljetnim mjesecimazarađivao za život njegove obitelji i za svoje školovanje,a na kojoj ga plantaži nitko od onih „gastarbajtera, Bugara, Rumunja, Ukrajinca, Turaka, Bosanaca neće upitati što je završio. Gdje ga nitko neće pitati ništa već koliko je redova jagoda ili malina ubrao.
Njegovim odlaskom u Švicarsku on nije poražen, jer taj poraz se prepisuje onima koji su ga tamo poslali, a svi oni koji su ga tamo poslali poznat će se i po mraku, i u ovom tekstu koji ne može imati milosti prema onima koji nemaju milosti.
Umjesto da se svi oni koji su ga mogli zadržati u Grudama kroz njega proslave jer im je on dar s neba koji je poslan Grudama kako bi te iste Grude proslavio na kulturnom, javnom, gospodarskom i svekolikom drugom polju života oni su ga ostavili i pustili da ode bez imalo grižnje savjesti koja će im kad-tad pokucati na vrata.
A kad im pokuca netko će pognuti glavu zasigurno. Borislav Brzica zvani Džon zasigurno neće.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba