Davor Dijanović u komentaru objavljenom na društvenim mrežama ističe kako se kroz medijsko izvještavanje o Thompsonovim koncertima jasno odražava duboko ukorijenjena mržnja prema vrijednostima koje on zastupa, a koje su u današnjoj Europskoj uniji često napadane i označene kao zastarjele.

Komentar analizira fenomen oikofobije i razliku između mišljenja mainstream medija i običnih ljudi:

Upravo se na primjeru Thompsonova koncerta zorno ogleda koliko nevjerojatno – gotovo groteskno – odudara mišljenje tzv. mainstream medija i njihovih financijera od mišljenja velike većine tzv. običnih ljudi.

To odudaranje je toliko očito da bi ga valjda i slijepac prepoznao, ali, naravno, ne i redakcije naših progresivoidnih portala. Može se, naravno, nekome ne sviđati Thompsonov glazbeni stil, no ovdje se ne radi o notama. Ovdje se radi o nečemu posve drugom. Ovdje se radi o nepatvorenoj, čistoj mržnji, tj. o onome što je Roger Scruton definirao kao oikofobiju.

Thompson je pritom samo gromobran koji prima udarce umjesto drugih. On je zgodna meta za medijsko kamenovanje, ali u stvari mržnja ne pogađa njega osobno, nego vrijednosti koje on zastupa. Vrijednosti koje su u današnjoj Europskoj uniji, toj nesretnoj koloniji globalističke elite, proglašene anakronima, prevladanima, gotovo pa kriminalnima.

Tko još danas govori o Bogu, domovini, obitelji i identitetu (onome što čovjeku može dati sidrište u današnjemu sve luđem svijetu) bez da završi na naslovnicama s epitetima „ekstremist“, „kontroverzan“ ili „fašist“? Baš zato im Thompson smeta: jer još uvijek podsjeća da Hrvatska nije potpuno izdresirana da, poput Bruxellesa, maše duginim zastavama.

Kada se svemu tome doda specifični hrvatski kontekst, ona stara oprjeka između hrvatstva i jugoslavenstva – sa svim svojim derivatima i naličjima, onda se dobije jedan čudovišan koktel mržnje. Mržnje koju naši mediji, pseudoanalitičari i parapolitičko-udrugaški krugovi šire s gotovo religijskim žarom. Posebno je zabavno kako se ti isti difamatori Thompsonovih koncerata vole prikazivati kao neka uzvišena kasta – prosvijetljeni sveci “antifašističke” demokracije nasuprot priprostoj masi čobana koja, eto, nema pojma što je dobro za nju pa sluša Thompsona. Oni su, naravno, fini, uglađeni građani koji piju craft pivo u ekološkim čašama, dok je narod bučna, znojna gomila krezubih divljaka.

Naravno, ne ćemo očekivati da se itko od njih zapita je li možda problem u njima. To bi bilo previše. Jer za njih je narod tu da šuti i klima glavom, a ne da dolazi u stotinama tisuća i pjeva „Lijepa li si“ umjesto “Moji su pobijedili 45.”.

Ono čega se najviše boje nije samo spoznaja da su očita politička manjina, nego spoznaja da su izgubili mladež. Nakon 25 godina kontinuiranog medijskog ispiranja mozga na Hipodromu su stajale stotine tisuća mladih koji, umjesto da recitiraju neku “antifašistčku” budnicu, deklaraciju o rodnoj ravnopravnosti i „kritičkoj teoriji“, pjevaju o vjeri, križu, domovini i svojim djedovima. To je njihova noćna mora: spoznaja da su izgubili baš onaj naraštaj za koji su vjerovali da su uspješno preoblikovali u „europske građane“. Taj prizor boli ih daleko više od svih pjesama.

Davor Dijanović/Kamenjar.com