Piše:Vlado Marušić
Postoje rečenice koje, kad jednom izlete iz mikrofona, više nisu samo izgovorene riječi nego postanu odjek vremena. Jedna od takvih bila je ona Nenada Karajlića, izrečena još prije Domovinskog rata, kada je u trenu iskrenosti rekao: “Crko maršal!”misleći pri tome na čuveno gitarsko pojačalo marke Marshall preko kojeg su svirali mnogi glazbenici s prostora bivše Juge i zbog čega je on koliko nam je poznato morao davati izjavu u ondašnjoj „miliciji.“
Nije to bila ni pjesma ni poklič, nego svojevrsna pukotina u zidu jedne laži koja je godinama pritiskala narod Balkana. Kasnije, u sasvim drugoj Hrvatskoj, pred oceanom ljudi na zagrebačkom Hipodromu , Marko Perković Thompson izgovorio je riječi koje su odzvanjale kao povijesna presuda:
“Drugovi, Jugoslavija je mrtva!”
I doista ona bila je mrtva. Na bojištima, u rovovima, na krilima crveno-bijelih zastava, u krvi istinskih branitelja koji su branili kućni prag i pravo na slobodan hrvatski zrak. Ali ono što je umrlo u stvarnosti, nije umrlo u glavama onih koji su od te Jugoslavije živjeli bolje nego u ijednoj državi prije ili poslije.
Danas, tri desetljeća nakon pobjede, svjedočimo nečemu što je bolnije od svake rane s bojišta: dizanju iz pepela ideologije koja je donijela pepelom posute grobove, masovne jame, Goli otok, Bleiburg, progone, zabrane i strah. Ta ideologija danas paradira hrvatskim ulicama u obliku tzv. antifašističkih marševa , okupljanja na kojima se vijore iste one zastave, iste one petokrake i iste parole pod kojima su Hrvati ubijani 1941., 1945., 1991. i 1995. godine.
Sve se to predstavlja kao borba za “slobodu” a u stvarnosti je tek prikriveni pokušaj reanimacije države koje više nema i koje nikada više ne smije biti. Jer istina je bolna, ali jednostavna:
Hrvati su u ratu pobijedili neprijatelje, ali u miru često izgube sami sebe.
A razlog je onaj koji je A.G. Matoš prorekao još prije više od stoljeća, kao da je gledao upravo našu današnjicu:
“Hrvatska već vidje mnoga čuda,
al’ ne nađe štrika za toliko Juda.”
I doista Juda nije nestao. Promijenio je dres. Prije rata bio je uvjeren da će Hrvatska pasti,a poslije rata postao je “najveći Hrvat” u svakoj prigodi. Danas sjedi u prvim redovima hrvatskih crkvi, iako je te iste crkve nekad napadao, izrugivao im se i i smatrao ih neprijateljem.
Danas taj isti Juda prima milijarde iz hrvatskog proračuna kroz “nevladine” organizacije koje se u pravilu bave svime osim dobrobiti Hrvatske, dok pravi, istinski, razvojačeni branitelji ljudi koji su platili slobodu tijelom i dušom često žive na rubu nade, egzistencije, pa i života.
I zato rečenica “Crko maršal!” još nije zaživjela u punom smislu.
Nije, jer se s komunističkih pojačala, glasnije nego ikad, ponovno puštaju partizanske pjesme, ponovno se dižu crvene zvijezde, ponovno se glorificira ideologija koja je Hrvatsku stajala stotina tisuća života, spaljenih i uništenih domova i snova.
Nije, jer se u ovoj našoj Hrvatskoj još uvijek vode kulturni, politički i vrijednosni ratovi koji su trebali davno biti završeni. Nije, jer se još uvijek pitamo tko ima pravo na Hrvatsku, kao da to pravo nije plaćeno u Domovinskom ratu u svakoj kapljici krvi branitelja. Hoće li i kada Hrvati moći jednoga dana, bez straha, bez zadrške, bez podignutog prsta i moralne ucjene, reći jasno i glasno:
“Crko maršal i neka tako i ostane”?
To je pitanje koje visi nad Hrvatskom kao najveći upitnik XXI. stoljeća. Jer nije problem što je maršal mrtav. Problem je što njegova sjena još uvijek hoda našim ulicama. I dok ta sjena ne padne, dok se ne prestane širiti magla zaborava, dok se Hrvatska ne prestane sramiti vlastite pobjede i vlastite žrtve ta rečenica neće biti konačna presuda, nego samo glas koji čeka svoje vrijeme. A to vrijeme, unatoč svemu, još uvijek može doći. Ako ga mi izaberemo.
Vlado Marušić/Braniteljski portal