Piše: Vlado Marušić
Jedanput je čuveni grčki filozof Aristotel rekao: „Čovjek je najdivnija i najdivljija životinja.“ Ova bi se misao mogla primijeniti na mnoge od nas, a sve ovisi o životnoj situaciji u kojoj se nađemo.
Svi mediji u BiH i van nje danas su prenijeli vijest kako je umro haški pritvorenik i pravomoćno osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić.
Pri spomenu njegova imena mnogima se u misli vraćaju strahote, razaranja, ubojstva, silovanja, protjerivanja, paljevine, uništavanje nepokretne i pokretne imovine koju su ljudi mukotrpnim radom stjecali cijeloga svoga života, da bi to nekima u djeliću sekunde sve to nestalo pred njihovim očima.
Nekima su tu, pred njihovim očima, ugašeni životi onih koje su voljeli i za koje su živjeli.
I upravo nakon te vijesti mnogi od nas su osjetili neko nutarnje zadovoljstvo, konačnu pravdu koja je dostigla tog, po njima, „monstruma, krvnika, životinju“, koja je „krepala“, a ne umrla, i koja je trebala barem još deset ili dvadeset godina umirati u najtežim mukama, jer muke koje su neki ljudi doživjeli od njega i njegove ruke prevladale su njihov razum, emocije, osjećaje, racionalnost, svaku razumnu i logičnu prosudbu, jer je na mjesto svega toga došla mržnja kao okidač kojim se na mržnju odgovara jedino mržnjom.
Ja odista, kao razvojačeni branitelj iz Domovinskog rata iz borbenog sektora, nisam direktno osjetio posljedice zapovijedanja i naredbi Ratka Mladića, jer nitko moj iz bliže i daljnje rodbine, kumova, prijatelja i poznanika nije direktno stradao od njegove ruke, no jesam i ja, kao i mnoge moje kolege, sudjelovao u mnogim borbenim akcijama diljem Herceg-Bosne i Bosne, u kojima je kao glavni zapovjednik strane protiv koje smo se borili bio upravo Ratko Mladić, tako da bih ga i ja trebao mrziti iz dna duše, jer je ukrao dio moje mladosti i mog života koje sam mogao iskoristiti za mnogo korisnije stvari.
Svi se sjećamo njegovih naredbi, prepunih vojničkog autoriteta, vojničke stege i discipline, kojima je držao u podčinjenosti sve one koji su bili nižeg ranga zapovijedanja od njega, a kojima je zapovijedao: „Nišani, gađaj, ubij, zarobi, protjeraj, slušaj…“ itd.
Sve je to činio dok je mogao i dok po njega nije došla naredba za njegovo uhićenje, koju je netko po nečijoj zapovijedi i izvršio, a sve ostalo znamo.
Znamo također kako je osuđen na doživotni zatvor i gdje je zadnje mjesece svoga života proveo teško bolestan i gdje je Srbija tražila njegovo puštanje na privremenu slobodu kako bi u Srbiji dostojno dočekao svoju smrt, no suci Haškog tribunala bili su neumoljivi i odbili su te zahtjeve.
Danas je umro. On, nedodirljivi Ratko Mladić.
No, za razliku od mnogih koji se naslađuju njegovom smrću, ja to ne mogu, jer ne umijem. A ne umijem jer ne umijem mrziti nikoga. Moguće je kako bih i ja umio mrziti nekoga da je kojim slučajem taj netko pobio i unesrećio moje najmilije, no to se nije dogodilo pa govorim iz ove pozicije.
A ja govorim iz ove pozicije i iz razloga jer mi je na misli slika Isusove smrti na Križu Njegove Muke, kada ga je razbojnik, lijevo raspet pored Njega, proklinjao, moleći Ga, ako je Sin Božji, da spasi Sebe i njih, dok je raspeti razbojnik s Isusove desne strane povjerovao u Njega, kako je On Sin Božji, i molio Ga je da ga primi u Kraljevstvo Nebesko, što mu je Isus i obećao istog dana.
Ovdje se u Evanđelju ne spominje što su to zgriješili obojica razbojnika raspetih s Isusom, ali je najvjerojatnije kako su oni činili svakojake zločine, ubojstva, razbojstva, pljačke i ostala zlodjela, no i kao takav razbojnik s desne Isusove strane pronašao je Kraljevstvo Božje zadnjim dahom svoga života jer je povjerovao u Onoga tko nam život daje.
Što mi znamo što je Ratko Mladić rekao ili povjerovao zadnjim dahom života svoga?
Netko će se na ovo sve nasmijati ili čak narugati, no to nije moja briga.
Tu brigu prepuštam onima koji ne vjeruju u Božju milost. Isto tako, sve ono što muči one koji ne vjeruju u Božju milost, pa taman povjerovali kako se Ratko Mladić pred samu svoju smrt pokajao za svoje grijehe i povjerovao u Život Vječni, istinski, iz dubine svoga srca, ukoliko ih muči i nije im jasno tko će okajati grijehe Ratka Mladića na ovoj zemlji, tko će vratiti sve ono što su mnogi izgubili od njegove ruke, i taj odgovor ostavljam našem milosrdnom Nebeskom Ocu koji je na nebesima, jer jedina istinska pravda, okajanje i naplata naših grijeha i dobrih djela jest u Njegovim rukama.
Jer čovjek može suditi čovjeku za njegova djela, zemaljski sud može izreći kaznu, povijest može zapisati ime i djelo, ali posljednju riječ o ljudskoj duši nema ni čovjek, ni sud, ni povijest. Tu posljednju riječ ima samo Bog.
I možda je upravo u tome najveća težina i najveća ljepota kršćanske vjere , da se pred Bogom na kraju ne mjeri samo ono što smo učinili drugima, nego i ono što smo učinili sa svojom dušom.
Zato danas, kada je završio ovozemaljski život Ratka Mladića, ne želim slaviti njegovu smrt. Ne želim mu suditi. Ne želim ga opravdavati. Samo želim ostaviti njegovu dušu pred Onim pred kojim ćemo jednoga dana svi stati.
Jer doći će trenutak kada više neće biti ni zapovjednika ni vojnika, ni pobjednika ni poraženih, ni velikih ni malih. Ostat će samo čovjek pred Bogom.
A tada će se pokazati koliko je u svakome od nas bilo čovjeka.
Vlado Marušić / Braniteljski portal.ba