Piše:Vlado Marušić
Dok se ovih dana pale adventske svijeće i zaziva duh Božića solidarnosti, milosrđa i brige za bližnjega u Županiji Zapadnohercegovačkoj svjedočimo odluci koja duboko vrijeđa osjećaj pravde i ljudskog dostojanstva. Vlada ŽZH koja se preko svog predsjednika Predraga Čovića voli pohvaliti kako je najrazvijenija županija u FBiH odlučila je svim proračunskim korisnicima dodijeliti jednokratnu pomoć od 500 KM za božićne i novogodišnje blagdane. Na prvi pogled gesta solidarnosti. No, kada se zagrebe ispod površine, otvara se bolna istina: tisuće najugroženijih ostavljene su potpuno same.
Bez ikakve blagdanske pomoći ostali su:
-umirovljenici s minimalnim mirovinama od 599 KM,
-ratni vojni invalidi,
-korisnici egzistencijalne novčane naknade,
-civilni invalidi,
-korisnici socijalne pomoći,
-nezaposleni kojih je, nažalost, najviše.
Postavlja se pitanje koje ne traži samo politički, nego prije svega moralni odgovor:
Je li pravedno da netko tko ima redovitu plaću od 1.500 KM ili više dobije dodatnih 500 KM, dok onaj koji cijeli mjesec preživljava s 599 KM ili znatno manje ne dobije ništa?
Zar i ti ljudi nisu vrijedni dostojanstvenog Božića?
Zar i njima Krist ne dolazi?
Zar njihova djeca, njihovi unuci, njihove hladne kuhinje i prazni stolovi nisu dio iste županije?
Često se kaže da Vlada ŽZH „nije nadležna“ za one koji nisu proračunski korisnici. Formalno možda. Ali politička i ljudska odgovornost ne prestaje na zakonskoj fusnoti. Pogotovo kada je vlast u ŽZH u potpunosti u rukama jedne stranke HDZ-a BiH koja ima mogućnost i utjecaj da zajedno s gradovima i općinama pronađe rješenje i za najranjivije, u čemu je ogledni i daleko najmoralniji primjer dao grad Ljubuški koji već unatrag nekoliko godina svojim umirovljenicima dijeli po 100 KM za nadolazeće blagdane, a Široki Brijeg koji slovi kao najperspektivniji grad po uposlenosti i ostvarenim prihodima to ne čini.
Zar se nije moglo sjesti za stol, dogovoriti, raspodijeliti sredstva pravednije, barem simbolično uključiti one koji su na rubu egzistencije?
Zar se nije moglo reći: „Nećemo uzeti svi, ako neće imati oni kojima je najteže“?
I tu dolazimo do najtežeg pitanja , pitanja savjesti.
Boje li se oni koji su donijeli ovu odluku Boga?
A boje li se Boga i svi oni korisnici koji su šutke prihvatili tih 500 KM, ne podigavši glas za one koji nemaju ništa? Gdje je nestala empatija, gdje je nestao minimum kršćanske solidarnosti koji su pretpostavka čistom srcu koje iščekuje dolazak našeg Spasitelja Isusa Krista?
Božić nije nagrada za one koji već imaju.
Božić je poziv da se pogleda prema onima koji nemaju.
Ako su blagdani rezervirani samo za „sigurne“, „zbrinute“ i „povlaštene“, onda to više nije Božić kakav nas uči Evanđelje, nego prazna forma bez duše koja se komercijalizirala u tolikoj mjeri da su mnoga srca otvrdnula i postala organ bez osjećaja premda radi tika-taka u tijelu onih koji osjećaja nemaju..
Na kraju, ostaje utjeha, ali i opomena: jedina istinska pravda nije na ovom svijetu, nego u Kraljevstvu Nebeskom. To Kraljevstvo dosegnut će oni koji se u Boga uzdaju i koji čine po Njegovoj volji , pomažu slabima, štite nemoćne i ne okreću glavu od nepravde.
Oni koji danas donose ovakve odluke, koji zatvaraju oči pred siromašnima i peru ruke formalnim izgovorima, ozbiljno su se udaljili od tog Kraljevstva i od Ljubavi Božje.
A Božić bez pravde nije Božić već dan koji mnogima dolazi bez osmijeha na licu .
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba