Nakon što su hrvatski košarkaši protiv BiH „prosuli“+ 13 iz prve utakmice odigrane u Zagrebu u utakmici odigranoj pred prepunom i nabrijanom Skenderijom gdje su ih domaći košarkaši „isprašili“s +20 razlike u taboru hrvatske reprezentacije pa i u hrvatskoj javnosti je bolno odjeknuo taj poraz jer je on praktično izbacio hrvatske košarkaše od odlaska na Eurobasket premda su preostale još dvije utakmice i za nas i BiH ali je BiH u kudikamo povoljnijoj situaciji od nas iščekujući oglede s Francuskom i Ciprom.
Svi mi koji obožavamo košarku a takva je i moja malenkost jer je taj šport, šport moje mladosti koji sam relativno dobro igrao u svojim gimnazijskim danima pred gimnazijom fra Dominika Mandića na Širokom Brijegu svaki dan i po nekoliko puta, pa čak i u onoj bivšoj JNA, a poglavito zbog uspjeha hrvatskih klubova Cibone, Jugoplastike, kasnije Pop 84 i Zadra koji su osvajali domaće i europske trofeje zahvaljujući čitavoj plejadi sjajnih hrvatskih košarkaša kao što su Nikola Plećaš, Giuseppe Gierga, Krešimir Ćosić, Damir Šolman, Željko Jerkov, Mihovil Nakić, Andro Knego, Ivica Dukan, Dražen Petrović, Dino Rađa, Toni Kukoč, Zoran Čutura, Arijan Komazec, Roko Leni Ukić, Stojko Vranković, Franjo Arapović, Danko Cvjetičanin, te mnogih, mnogih drugih i taj kontinuitet odličnih hrvatskih košarkaša se nikada nije prekinuo pa i sada Hrvatska ima čitav niz vrhunskih košarkaša u NBA i vodećim europskim klubovima kao što su Ivica Zubac, Dario Šarić, Bojan Bogdanović, Dragan Bender, Luka Božić, Danko Branković, Ante Žižić itd.itd.
Ipak od prerane i iznenadne smrti najboljeg hrvatskog košarkaša Dražena Petrovića kontinuitet hrvatskih uspjeha na inozemnoj sceni se naglo prekinuo i hrvatski košarkaški brod je počeo tonuti sve dublje i dublje da bi danas našoj reprezentaciji probleme pravile države poput Mađarske, Finske, te još nekih anonimusa na inozemnoj košarkaškoj sceni s kojima se naša repka u vrijeme Dražena Petrovića poigravala kao mačka s mišem.
Netko će reći kako danas svi igraju košarku te su se zahvaljujući ogromnim novcima koje države i sponzori ubrizgavaju u košarku na košarkaškoj sceni pojavile reprezentacije koje nekada nisu predstavljale neku značajniju košarkašku silu kao što je Njemačka, dok su vodeće košarkaške sile zadržale svoj kontinuitet kao što su: Španjolska, Italija, Litva, Srbija, Francuska, Grčka, Rusija do agresije na Ukrajinu, a van Europe, SAD, Kanada, Australija, Brazil, dok je Hrvatska pala na samo europsko pa i svjetsko dno i gubi sve važnije utakmice i odlazak na najveća košarkaška takmičenja, a ovaj bolni poraz od BiH je Hrvatsku zacementirao na tom dnu bez nekih velikih nada u bolje sutra Hrvatske košarke.
Unatoč silnim turbulencijama i smjenama u rukovodstvu HKS, smjenama selektora, silnim seminarima kako bi se Hrvatska košarka počela vraćati na stare staze slave toga nema na vidiku te je potrebito o tome progovoriti koju riječ premda je odavno poznato kako je Hrvatska oduvijek u svakom športu imala cca 4 milijuna selektora, pa ću i ja sa svog aspekta progovoriti koju riječ zašto je to tako.
Svi se slažu u tome kako je Dražen Petrović jedan jedini i kako se takav igrač rađa jednom u 100 godina ili nikada.
U vrijeme njegovog igranja momčad Hrvatske je ravnopravno mogla parirati svim reprezentacijama svijeta pa čak i čuvenom Dream teamu u kojemu su tada igrali najbolji košarkaši SAD iz NBA momčadi i svi se sjećamo te utakmice kada su Hrvati u jednom trenutku čak i poveli protiv te momčadi fenomenalnim zakucavanjem Franje Arapovića.
Doduše Dražen Petrović nije mogao ništa sam jer je u momčadi imao fenomenalne hrvatske košarkaše, Kukoća, Rađu, Cvjetičanina, Arapovića, Perasovića, Tabaka, Naglića, koji su mu pomogli u toj utakmici, ali je uvijek Dražen bio ona ključna karika koja je povezivala taj lanac koji nitko nije mogao prekinuti.
Kad je bilo najteže on je gađao, pogađao, promašivao, otimao, motivirao druge i taj vlak je sa svojim kompozicijama vukao hrvatske uspjehe u neviđene daljine.
Kad je Dražen poginuo unatoč sjajnim hrvatskim košarkašima koji su ostali iza njega i koji su se iznova rađali ta hrvatska kompozicija je zastajala prije svog cilja a ponajviše na samom početku.
Stoga se postavlja opravdano pitanje kako je moguće da ti sjajni hrvatski košarkaši pružaju odlične partije u NBA i vodećim europskim klubovima a u hrvatskoj reprezentaciji gube sve važnije utakmice. Ta nisu preko noći zaboravili igrati košarku?
Da li je problem možda u svim hrvatskim selektorima koji nisu umjeli od takvog igračkog kadra stvoriti moćnu reprezentaciju koja će hrvatsku košarku vratiti tamo gdje joj je mjesto?
Da nije možda problem u tome što nije isto igrati u NBA i u Europi pa je zbog kratkoće priprema za takmičenja nemoguće uigrati ekipu za neke značajnije rezultate, ili pak hrvatski vodeći košarkaši ne uzimaju za „ozbiljno“ pripreme i značaj hrvatske košarkaške reprezentacije, dok se u svojim klubovima zbog unosnih ugovora maksimalno troše i postižu odlične rezultate?
Pa zar sve reprezentacije ovog svijeta nisu u istim problemima kao hrvatska reprezentacija pa ipak postižu znatno bolje reprezentacije od nas, što nam je zorno pokazala i dokazala BiH reprezentacija sklepana od ostatka ostataka jer iz te države dobar dio igrača igra za Srbiju ili Hrvatsku?
Da nije problem u tome što hrvatski košarkaši u tolikoj mjeri ne igraju srcem za svoju reprezentaciju kako su to učinili košarkaši BiH u obje utakmice protiv naše?
Ukoliko od svega ovoga uzmemo pomalo ipak ostaje činjenica kako Hrvatska košarka zaslužuje bolje i više jer ima vrhunske košarkaše znatno bolje od mnogih reprezentacija od kojih gube utakmice te stoga odgovore na loše rezultate treba potražiti na drugoj strani.
Ja sam zapravo mišljenja, a griješim li neka prosude oni koji budu čitali ovaj tekst, kako Hrvatska košarka ne postiže zapaženije rezultate od Dražena Petrovića jer niti jedan selektor koji je vodio tu reprezentaciju nije na površinu izbacio vođu, liedera, koji će biti ona ključna karika, koja će preuzeti odgovornost, šutirati, pogađati pa čak i promašivati prije svih, pa čak i onda kada ne ide, koji će biti motivator, organizator svih akcija kad se utakmica lomi i kad ne ide po planu ništa.
Svi znamo kako je u istinu teško naći zamjenu za Dražena Petrovića ali je Hrvatska košarka uvijek imala igrače sličnog profila ako se osvrnemo unatrag, a takvi su Arijan Komazec, Roko Leni Ukić, Bojan Bogdanović, dok je to danas Luka Božić igrač koji ima ono nešto što mnogi drugi nemaju.
Takav profil igrača ne samo što će preuzeti odgovornost već će biti ona pokretačka snaga koja će pokrenuti i sve ostale da gore i izgore na svakoj utakmici jer niti jedno stado ovaca kao niti jedan narod ne može opstati ukoliko nemaju ovna predvodnika ili državnika predvodnika što se bezbroj puta u povijesti obistinilo.
Po mom mišljenju to je ključni razlog između ostalih zbog silnih neuspjeha hrvatske košarke unatrag 30 godina od nesretne smrti Dražena Petrovića.
Na kraju ovog teksta navest ću jednu povijesnu misao velikog vojskovođe Aleksandra Makedonskog koja se može uklopiti u ovaj tekst a ona je:
„Ne plašim se vojske lavova koju predvodi ovca, plašim se vojske ovaca koju predvodi lav!“
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba