Piše: Josip Milić
Vjera ne smije postati običaj
Božićno vrijeme nas iznova vraća pred jaslice. Pred Dijete koje leži na slami, nemoćno u ljudskim očima, a u stvarnosti svemogući Bog. No pitanje koje se nameće nije sentimentalno nego duboko egzistencijalno: vjerujemo li mi danas da je taj Bog još uvijek živ? Ili smo ga zatvorili u uspomenu, u liturgijski obred, u lijepu, ali bezopasnu tradiciju?
Bog u kojeg vjeruje Crkva nije Bog muzeja ni arhiva. On nije tek povijesna činjenica ni dogmatska formula. Bog je živ. Onaj isti koji se utjelovio u Betlehemu, koji je hodao prašnjavim putovima Judeje, Galileje i Samarije, koji je ozdravljao bolesne, uspravljao slomljene i dizao mrtve, taj Bog djeluje i danas. Ne metaforički. Ne simbolički. Nego stvarno.
Upravo to je središnja poruka krštenja u Duhu Svetom: susret sa živim Bogom koji zahvaća čovjeka u dubini njegova bića, obnavlja vjeru, pali ljubav i oslobađa snagu Duha Svetoga. Karizmatsko iskustvo nije bijeg iz crkvenog nauka, nego njegov život. Ono nije alternativa sakramentima, nego njihovo buđenje. Jer što vrijedi krštenje vodom, ako nikada ne dopustimo da nas zahvati oganj Duha?
Isusova povijest jasno pokazuje jednu istinu koja je jednako neugodna danas kao i prije dvije tisuće godina: Bog čini čuda ondje gdje ga primaju s vjerom. Evanđelja bez uljepšavanja svjedoče da Isus u Nazaretu, među svojima, „nije mogao učiniti mnogo čudesa zbog njihove nevjere“. Nazarećani su znali sve o Isusu: znali su tko mu je majka, znali su mu rodbinu, znali su mu zanat. Ali nisu vjerovali. Previše su ga „poznavali“ da bi mu se klanjali.
Nisu li Nazarećani danas postali većina kršćana? Kršteni, krizmani, redoviti u obredima, ali bez očekivanja. Bez vjere da Bog danas zahvaća, iscjeljuje, oslobađa, govori. Navikli smo na Boga koji ne smeta, koji ne traži obraćenje, koji ne izaziva. Na Boga koji je tu da potvrdi naše stavove, a ne da ih preobrazi.
A Evanđelje nas neumoljivo podsjeća: čudo nije Božja reklama, nego odgovor na vjeru. „Vjera te tvoja spasila“, govori Isus. Ne masa. Ne institucija. Ne navika. Vjera. Živa, osobna, hrabra vjera koja riskira i izlazi iz sigurnosti.
Upravo zato Crkvi danas ne trebaju prije svega novi programi, strategije i dokumenti, nego obnovljeni ljudi. Ljudi koji su susreli živoga Krista. Ljudi koji znaju da Duh Sveti nije uspomena na Duhove, nego osoba koja danas djeluje. Ljudi koji se usuđuju moliti za bolesne, naviještati Evanđelje s uvjerenjem, svjedočiti ono što su vidjeli i doživjeli.
Krštenje u Duhu Svetom nije rezervirano za „posebne“ ili „emocionalne“. Ono je poziv svakom vjerniku da prestane živjeti vjeru kao puku religioznu pristojnost i započne živjeti odnos s Bogom koji govori, vodi i iscjeljuje. To je povratak na Pedesetnicu, na izvor, na Crkvu koja je nastala ne iz straha, nego iz ognja.
Vrijeme je da se trznemo. Da prestanemo biti Nazarećani koji se sablažnjavaju nad živim Bogom. Da prestanemo govoriti kako je „nekada bilo drugačije“, kao da je Duh Sveti otišao u mirovinu. Bog nije promijenio svoju narav – promijenila se naša vjera.
Ako želimo živu vjeru, moramo upoznati živoga Boga. Ne Boga navike, nego Boga čuda. Ne Boga prošlosti, nego Boga sadašnjosti. On stoji i danas pred vratima našega srca i kuca. Pitanje nije hoće li On ući. Pitanje je: hoćemo li mu vjerovati.
Braniteljski.info