Nakon skoro pet godina rada te u zadnjih godinu dana 1312 anketiranih (u anonimnim upitnicima) muškaraca odlučila sam stati s anketama te na temelju 1312 ispitanika obraditi sve upitnike i objaviti rezultate učinjenog. Sigurna sam kako će broj ispitanih biti relevantan te kako se o ovom velikom problemu mora početi govoriti. Nisam niti psiholog niti psihijatar. Surađujem sa istima te vjerujem kako će u konačnici sve učinjeno biti od koristi svima ali i kako će pokazati stvarnost u ovoj kakofoniji zlostavljanja svih nas oko tzv. femicida za koje su krivi muškarci. Kako je prije dva dana suicid učinila učiteljica iz Zlatara, i to sama u šumi, pitam se jel i za to „kriv“ isključivo muškarac?
https://www.novizivot.net/vijesti/hrvatska/nestala-učiteljica-barbara-39-iz-zlatara-pronadena-mrtva
U tijeku rada sam se zanimala kako to izgleda i da li se obrađuje u drugim Europskim državama kao iu našem okruženju. Samo sam u Njemačkoj pronašla udrugu za stručnu pomoć.
A sada, kao uvod u rezultate anketnih upitnika te studije, nekoliko kratkih osvrta. Jedno nedavno svjedočanstvo objavljeno na FB sa ulice u Zagrebu i dva svjedočanstva muškaraca iz obiteljskog života. Biti će i više nego li znakovito.
Zar muškarci ne mogu biti zlostavljani, ozlijeđeni, pretučeni i ubijeni?
Za početak jedna nedavna studija pokazala je kako je svaki drugi muškarac u nekom trenutku svog života doživio obiteljsko nasilje. Oko 39% prijavilo je psihičko nasilje, a preko 29% fizičko nasilje. Broj muških žrtava u partnerskim vezama porastao je za 10,9% između 2022. i 2023. godine.
A kada je riječ o obiteljskom naselju , odnosno naselju u vlastitom domu, sve je usmjereno (osobito u medijima) na žene. Muškarci se doživljavaju kao počinitelji. To je kobna pogreška – muškarci su također žrtve obiteljskog nasilja. I oni su pogođeni nasiljem u vlastitim domovima.
Prema službenim statistikama kriminala, preko 34 000 muškaraca bilo je žrtvama obiteljskog nasilja u 2023. godini. Njihova se patnja prečesto zanemaruje, ignorira i rijetko se rješava. Činjenica je: muškarci nisu samo počinitelji. I oni postaju u žrtvama vezama i paštetama. Izloženi su psihičkom pritisku, prijetnjama i fizičkom nasilju. Muškarci koji su pogođeni često ne prepoznaju samo nasilje, odbacujući ga kao problem u vezi.
Posljedice nasilja intimnih partnera
Žrtve obiteljskog nasilja uvelike pate od socijalne izolacije, često zbog srama ali i gubitka samopoštovanja kod mnogih muškaraca. Budući odnosi također su često oštećeni međuljudskim problemima koji proizlaze iz njihovih iskustava.
Nadalje, osim fizičkih ozljeda, psihičke traume mogu se pojaviti odmah nakon čina nasilja ili čak kasnije. To su uobičajene stresne reakcije na izvanredne događaje.
Uključuje:
- Nametljive slike onoga što se dogodilo ili fragmenti drugih vrsta sjećanja (zvukovi, mirisi, tjelesni osjeti)
- Emocionalna utrnulost i nedostatak interesa za ono što je prije bilo važno
- Povećana razdražljivost i reakcija na preplašenje, nemir, nervoza i anksioznost
- Problemi sa spavanjem, pamćenjem i koncentracijom, noćne more
- Palpitacije srca ili gastrointestinalni problemi
Ova objava na FB za vikend 13. ili 14. prosinca 2025. me zaintrigirala jer kao što vidite više ni srama nema na javnom mjestu.
RTL je objavio i ovu strahotu. Zar je moguće da se ovo dogodilo? I da je trajalo dvije godine.
Gdje su babe-žabe i ostale afž udruge?
Nadam se da i ovo pamtimo. Osim baba-žaba, one ne pamte ni kaj su jutros pojele, ako su!
SVJEDOČENJE KOJE NE OČEKUJEMO
Kaže jedan muškarac (imena su izmišljena) :
„Nisam mogao nikome reći za ljubav i nasilje svoje žene. Kako bi to izgledalo!“
“Drago je bio sa Ines u braku dvije godine kada je njezina ljubav dosegla ekstremne razine. Potpuno bez razloga. Čim bi Drago spomenuo kolegicu s posla ili prepričao slučajan susret sa starom školskom prijateljicom, ona bi bjesnila i postala fizički nasilna prema svom mužu. Nakon toga bi obično uslijedilo strastveno pomirenje i sve bi se zaboravilo. U tim bi se trenucima Drago ukočio i krivio sebe. Situacija bi eskalirala kada se doselio novi susjed, mladi student bi svaki beznačajan susret u hodniku pretvorio u veliku dramu, pretvarajući mu život u pakao. Bjesnila bi, udarala Dragu i bacala stvari na njega. Jednom ga je udarila škarama. Rana na njegovoj ruci zahtijevala je pet šavova. Drago je šutio, a nasilje se nastavilo.
Nepovjerenje njegove supruge raslo je. To je pogoršano stalnim uhođenjem i pozivima na poslu i tijekom treninga. Ono što se dogodilo jedne četvrtke navečer bilo je nešto što Drago nikada nije mogao zamisliti. Supruga ga je seksualno napala. Već je spavao u krevetu kad se ona vratila kući pijana s zabave. Iako je odbio njezina udvaranja, ona ga je pritiskala i postala fizički agresivna. Nikada se u životu nije osjećao tako poniženo. Sljedećeg jutra Drago je kao obično i otišao na posao, brzo spakirajući osnovne stvari prije nego što je napustio stan. Imao je duboke ogrebotine i tragove ugriza po cijelom tijelu i bio je duboko traumatiziran. Kasnije se njegova supruga nekoliko puta u suzama ispričala zbog te noći. Također se zaklela da se ništa slično više nikada neće dogoditi.
Nakon incidenta, Drago se povjerio kolegi s posla kod kojeg je mogao privremeno ostati. Nije htio ići na policiju; uostalom, to je bila njegova supruga, a on sebe nije vidio kao žrtvu zločina. Preko kolege, Drago je saznao za psihotraumatologa. S novostečenom snagom uspio je započeti život bez nasilja. Spasiti se.“
Hrvatska nema nikakvu organizaciju, udrugu ili ured pri državnim institucijama koji bi se bavili problemom žrtava nasilja koje čine žene. Nije li vrijeme i to pitanje hitno pokrenuti i ured otvoriti?
Slika kao muškaraca snažnih, neranjivih i zaštitničkih opstaje do danas. Čak se i mladi dječaci uče:
muškarci ne osjećaju bol, muškarci ne plaču, samo stisnite zube i prođite kroz to! Društvo ne prihvaća slabog, bespomoćnog muškarca. Više nego apsurdno. I zato i imamo shvaćanja kako muškarac ne može biti žrtva ženskog nasilja.
Stoga zlostavljani muškarci vrlo teško sebe doživljavaju kao žrtve. To objašnjava zašto muškarcima nije lako govoriti o iskustvima nasilja. Sram i strah od toga kako će izgledati slabo su preveliki. Biti žrtva smatra se nemuževnim. Ali to je kobna zabluda. Jer muškarci mogu sebi priznati da im je potrebna podrška i pomoć. Vrijeme je to i javno iznositi. O ženama zlostavljačicama govoriti.
Zar smo zaboravili ovaj suludi događaj iz srpnja 2025.?
U Pierottijevoj ulici u Zagrebu, u prostoru Autonomnog kulturnog centra Medika, dogodilo se teško kazneno djelo.
Prema službenim informacijama Policijske uprave zagrebačke, 36-godišnja žena usmrtila je 43-godišnjeg muškarca oštrim predmetom.
Policija je odmah po dojavi izašla na teren te privela osumnjičenu osobu. U tijeku je kriminalističko istraživanje, a očevid obavljaju policijski službenici u suradnji s nadležnim državnim odvjetništvom.
Neslužbeno se doznaje da je osumnjičena Sonja Hranjec, poznata s alternativne kulturne scene Zagreba. Prije petnaestak godina promijenila se spolja, a javnosti je ranije bio poznat kao Davor “Njec” Hranjec, frontmen punk benda Abergaz i aktivist.
Bila je “zvijezda ljevice”, sada se brzo odriču
Zločin se dogodio u popularnom ljevičarskom klubu Medika, a osumnjičena je godinama (čak i desetljećima) uživala veliku naklonost lijevih antifa medija koji parazitiraju na državnim jaslama.
Portal Lupiga je s oduševljenjem pratio Njecu (kasnije Sonju) kroz aktivističku karijeru, sve do promjene spola.
Kao što vidimo nasilje nad muškarcima i te kako postoji i vrijeme je ne samo o tome govoriti već i djelovati.
Uskoro završavam analizu 1312 anonimnih upitnika te ću rezultate cijele studije, istraživanja, objaviti.
Postavlja se samo pitanje: hoće li javnost, institucije, udruge sve to i zanimati. Potruditi ću se da ih zanima.
Mr.Sc.Arna Šebalj/Informativna web stranica